(Line Holm i Stine Bolther, Za dobro djeteta, prijevod: Marina Kopjar, Znanje, Zagreb, 2021.)
Kada je početkom dvijetisućitih globalno tržište komercijalne beletristike otkrilo skandinavski krimić, zavladalo je jednako pomodno oduševljenje kao što danas vlada euforija oko Elene Ferrante. Danas Europa i svijet gutaju Ferrantičine romane, snimaju filmove i serije prema njenim književim predlošcima, postavljaju se kazališne predstave o Genijalnoj prijateljici u Londonu i Zagrebu, a apetit publike je toliki da Ferrante ne stiže proizvesti dovoljno proze o ženama koje – riječima pradavnog pjesnika Vladimira Čerine – „nisu ponor bez dna, nego sfinga bez tajne“, pa se Ferrantičin opus reciklira i reprizira u drugim medijskim pakiranjima. Ali kako ni to nije dovoljno, apetit se pokušava utažiti Ferrantičnim srodnicama, surogatima, autoricama koje također minuciozno eksponiraju najdublju intimu kompleksnoga ženskoga univerzuma, tako da svoje senzacionalističke duplerice u kulturnim magazinima odjednom dobivaju i Tove Ditlevsen, Alba de Céspedes ili pak Annie Ernaux.
Skandinavski je krimić u međuvremenu doživio sudbinu Ikee ili Nokie, tako da više nije ni senzacionalan, pa čak niti revolucionaran kao u trenutku globalnoga debitiranja, nego je tek nešto brendiraniji dio tržišne ponude kojemu konzumeristički ostajemo vjerni kada se ne želimo zamarati riskantnim izborom, nego se oslanjamo na povjerenje u diskretnu, ali pouzdanu i postojanu kvalitetu skandinavskih proizvoda. Kao što inteligentnu funkcionalnost Ikee i Nokie, lakoću kojom se nude korisničkom rukovanju, uzimamo zdravo za gotovo, kao podrazumijevani standard u udovoljavanju potrošačkim navikama, tako su nam i skandinavski krimići ušli u naviku.
Digresija o najvećoj tajni skandinavskih krimića
Na kraju krajeva, ni televizijske serije HBO-a i Netflixa, ma koliko produkcijski bile neumorne i raskošne, a na trenutke čak originalne i umjetnički inventivne, ne lijepe nas više za ekrane kao u onim pionirskim danima kada smo svjedočili neviđenim prizorima krvi i sperme te neviđenim kršenjima tabua i klišeja vizualne naracije budući da se poetika šoka svela na konvenciju: razočarani smo ako izostane, ali ravnodušni kada se uprizori jer to je novi minimum današnje popkulturne ponude. Takvu sudbinu dijeli i skandinavski krimić, pa na koje god nas nezamislive ili ingenizone načine pokušavao danas iznenaditi, takav krimić zauzvrat od nas neće dobiti ništa više od mlake ocjene da svjedočimo još jednom standardno dobrom skandinavskom krimiću, pamteći dane kada nas je skandinavski krimić uzbuđivao neusporedivo više. Ali samo zato što je bio otkriće.
Danas je skandinavski krimić tek familijarna pojava. Danas više nije nova atrakcija u gradu i novi trendsetter na špici, nego dobar susjed s kojim periodično porazgovaramo. O toj promjeni statusa i recepcijske klime prema skandinavskim krimićima možda ponajbolje svjedoči gotovo nikakva reakcija na odnedavno kontinuirano prevođene krimiće Yrse Sigurđardóttir: umjesto da se mediji razgalame kako su islandski krimići posljednja (ne)otkrivena tajna ili senzacija skandinavskog noira nakon što smo u posljednja dva desetljeća prilično ažurno iščitali sve bitnije, ali i podosta nevažnih, efemernih krimića iz danskih, švedskih, norveških i finskih tvornica kriminalističke enigmatike, egzotični ambijent minijaturnog Islanda kao poprišta kriminalističkih zapleta nije nikoga motivirao na kulturološke i fenomenološke analize o žanrovskoj posebnosti s ruba Europe, čak niti na nešto opsežniju vijest da skandinavski krimić još nije na izdisaju budući da se revitalizirao proširivanjem ponude na dosad zanemarivanu islandsku produkciju, nego smo islandsku školu krimića iz pera Yrse Sigurđardóttir primili tek kao još jedan novi model Nokie ili još jednu novu dizajnersku liniju iz Ikeinih pogona.
U takvom trenutku za skandinavski krimić književnica Stine Bolther i okorjela novinarka Line Holm udruženim su snagama napisale roman Za dobro djeteta, ukoričivši ga u djelo koje je baš po svemu tipičan predstavnik svega već pročitanog i poznatog iz nordijskog noira. Iako je riječ o njihovom prvom zajedničkom romanu, ujedno i prvom romanu iz novoga serijala s čijim će se nastavcima hrvatsko čitateljstvo vjerojatno i nadalje upoznavati, ovaj danski romančić (od ne baš malih 500 i nešto stranica) ne nastupa na scenu kao nepropustivi naslov, niti predstavlja senzacionalan obrat u žanrovskome razvoju zbog kojeg bi kriminalistička proza krenula u nekom novom smjeru, prema nekim novim trendovima ili subžanrovskim nišama, nego tek suvereno, zanatski spretno, korača dobro utabanim stazama od konvencija, klišeja i mitema kakve je već odavno utrla prethodnica brojnih uspješnica iz korpusa skandinavskih krimića, tako da će dio čitatelja ostati vjeran ovome novome serijalu i ovome žanru, prije svega zato što i u prozi Bolther i Holm nalaze baš sve ono zbog čega općenito vole skandinavski krimić, dok će ga drugi dio publike odbaciti zbog istoga razloga, još jednom se uvjerivši na primjeru romana kao što je Za dobro djeteta kako se u skandinavskom krimiću već odavno „dosadno“ ponavljaju već dobro poznati žanrovski i narativni obrasci, sheme i formule zbog kojih se nordijski noir svojedobno i proslavio.
Pomalo drukčiji buddy-buddy klišej
Međutim, gospodične Stine i Line ionako nemaju ambiciju predvoditi neku novu žanrovsku revoluciju ili obnoviti slavu skandinavskoga krimića tako što će ga uzdići prema nekom novom stupnju senzacionalnosti, nego se zadovoljavaju reprodukcijom provjerenih, uvijek efektnih žanrovskih sredstava kako bi svoju ambiciju usmjerile u angažiranu moralističku te društvenokritičku poruku kao poantu zanimljive, dinamično isfabulirane priče. Sve notorne konvencije i klišeje kriminalističkoga žanra općenito one osvježavaju tek neznantnim varijacijama kako bi se činilo da čitamo nešto novo, drukčije i bolje, ali kada zauzmemo distancu prema tom površinskom spektaklu napete akcije, Za dobro djeteta u dubinskoj je strukturi elementarno patentiran kao Ikein namještaj ili Nokijina navigacija korisnika u operiranju funkcijama.
Prije svega, imamo rutinski realiziran buddy-buddy klišej. Dodijeljeni jedan drugome na početku romana kao istražiteljski par, dva su glavna junaka, posve u duhu spomenutog klišeja, isprva partneri nepomirljivih razlika, da bi ih onda izazovi situacija tijekom istrage učinili komplementarnima jer u svakom trenutku istrage čas zatreba set kompetencija i vještina kojima je obdaren samo jedan junak iz tog protagonističkog para, a čas zatrebaju znanja i iskustva kojima se isključivo odlikuje i drugi junak. Budući da je buddy-buddy klišej zahvalan za angažirano, pa čak i prosvjetiteljsko tematiziranje kulturalnih jazova na relaciji između, primjerice, muškarca i žene ili crnca i bijelca, pa se tako uspostavljenim odnosom otvara prostor za pučke pouke iz feminizma ili antirasizma, analogno u ovome slučaju pratimo tematizaciju razlika kakve je među generacijama suvremenog društva uspostavio tzv. digital divide.
Mikael Dirk je old school policajac, detektivski veteran koji se s romantičnom nostalgijom prisjeća kako su se istrage nekad vodile kucanjem od vrata do vrata među susjedima oko mjesta zločina, dok je Frederik Dahlin perspektivni mladac koji vječito pimpla po mobitelu. Čak i na krvavom poprištu ubojstva Dahlin Mikaelu Dirku diže tlak i kida živce jer ga Dahlin sluša na pola uha, vječito na mobitelu i društvenim mrežama, bilo zato što je paralelno u privatnoj komunikaciji sa suprugom, bilo zato što svaki Dirkov nalog rješava – surfanjem. Međutim, Dahlin je vjesnik novog doba, pa ga šef policije spektakularno uvodi u tim, s ponosom ga predstavivši kao izuzetno talentiranog stručnjaka za istraživanje i obradu podataka. Dahlin je milenijski daleko od tapkaroša kao što je Dirk jer mu je za bilo što dovoljno proguglati.
I doista bi to bio potpuno rutinski realiziran klišej o tenzijama staroga i mladoga, tradicionalnoga i modernoga, socijalnog i tehnološkog, materijalnog svijeta i virtualnog da Bolther i Holm nisu nadogradile tu shemu inventivnim proširivanjem binarističke polarizacije buddy-buddy odnosa u trokut koji još čini Maria Just, povjesničarka kriminala iz Muzeja policije u Kopenhagenu. Posvećena arhivskom rudarenju po prašnjavim muzejskim deponijima, ona cijelom slučaju kojim se bave Dirk i Dahlin daje ekstenzivnu povijesnu dimenziju, pa kada otkrije da je ubojstvo koje pokušavaju riješiti identično ubojstvu od prije pola stoljeća, tim odlaskom u mistične dubine „mračne“ prošlosti Za dobro djeteta postaje i intrigantna povijesna avantura, napet istražiteljski lov kroz vrijeme na tajne iz daleke prošlosti. Takvom protagonističkom pozicijom ona postaje simbolički most između razlika koje predstavljaju Dirk i Dahlin kao predstavnici 20. i 21. stoljeća, pomirujući ih svojom transtemporalnom perspektivom, odnosno navodeći ih da spoznaju kako su obojica učahureni u svoje vrijeme i kako je oholo s njihove strane zahtijevati da baš njihovo vrijeme, bilo Dirkovo vrijeme, bilo Dahlinovo vrijeme, pretendira na status vječnosti.
Ni Skandinavci nisu pošteđeni balkanskih poroka
Tu je, dakako, i spektakularno ubojstvo, koreografirano prema svim zahtijevima estetike morbidnoga. Ubijen je čelni čovjek Crvenog križa, izmaskriran, obješen i razapet u gradskom središtu, a na trbuhu mu je urezan simbol kao još jedan dobrodošli klišej koji pridonosi misterioznosti romana. Osim što vjerno slijede arhetipske konvencije i klišeje iz tradicije kriminalističkog romana, Bolther i Holm se također nadopisuju i na tematiku koja je odnedavno trend kriminalističke beletristike. I Čovjek od kestena Sørena Sveistrupa, i S našim blagoslovom Jo Spain, i Savršeno dijete Lucinde Berry, i Drago dijete Romy Hausmann, i niz još drugih kriminalističkih hitića posljednjih godina kontinuirano perpetuira poruku da je usvajanje djece biopolitički inženjering koji toliko traumatizira djecu da izrastaju u serijske ubojice, sadiste i psihopate, monstrume i kasape. Zagovarajući u podtekstu konzervativni ideal očuvanja cjelovitosti biološke, organske obitelji, ujedno i manipulativno eksploatirajući djecu kao melodramatski motiv prema kojem smo psihoemotivno i empatijski najlabilniji, autori navedenih romana više preferiraju argument krvnih veza, nego li socijalne politike koja se – prema implikacijama tih romana – oholo i opresivno upliće u prirodne veze i raskida ih, čineći tako grijeh preuređivanja onoga što je priroda, po ovim romanima neupitno mudra priroda, uredila.
Za razliku od dosadašnjih, gorenavedenih autora, koji praksu usvajanja djece problematiziraju na individualnim primjerima obiteljske traume kao povodu da se uputi kritika socijalnoj politici kakva se danas uglavnom podrazumijeva kao standardizirano rješenje i uhodani mehanizam humanistički razvijenoga i socijalnoga osjetljivoga društva, čime se onda između redaka upućuje i kritika tehnobirokratskoj naravi modernoga društva, ali i kritika (ne)vidljivom klasnom ratu u današnjem društvu jer se djeca iz socijalno lošijih obitelji „eugenički“ izmještaju u klasno povlaštenije obitelji kako bi se društvo „usavršilo“, Bolther i Holm idu korak dalje, pa politiku usvajanja djece problematiziaju kao svojevrsni kulturni rat, pri čemu za ilustraciju te teze spretno izabiru i sparuju dvije zanimljive kontroverze iz danske povijesti.
Prva se kontroverza odnosi na povijesnu mrlju Danske u kolonijalnoj politici prema Grenlandu. Nama je ovdje to posve nepoznata epizoda, kao i sva ostala poglavlja iz ne baš tako beskonfliktne prošlosti među skandinavskim državama, ali kada je pročitamo na stranicama romana Za dobro djeteta, odmah je lako shvatimo budući da se u našoj kolektivnoj memoriji još pamti kako su Osmanlije uzimali lokalnu čeljad u tzv. janjičare. Tako je i Danska, i to ne tako davno, sredinom 20. stoljeća, razdvajala grenlandske obitelji tako što im je djecu „privremeno“ odvodila u Dansku. Službeno je tumačenje bilo humanitarno i socijalno: gladna djeca iz siromašnih grenlandskih obitelji bit će smještena u berićetnu Dansku, presvućena iz dronjaka u pristojnu odjeću, školovana i namirena s tri obroka dnevno. Međutim, stvarni cilj ovog programa bilo je otuđivanje mališana od grenlandskih korijena, kulture i identiteta te njihova „danifikacija“, što je termin koji Bolther i Holm svako malo upotrebljavaju da bi opisali to kulturalno i identitetsko „reprogramiranje“ Grenlanđana u dobi dok još nisu stasali u autonomna bića ili dok još nisu u potpunosti srasla sa svojim nativnim identitetom. Kako nas nadalje informiraju Bolther i Holm, tragične sudbine mahom su završavale na dva načina: ili su djeca ostala zauvijek izgubljena za Grenland jer bi se doživotno skrasila u Danskoj i osjećala se Dancima ili bi se pak vratili, ali bi zbog utjecaja danskog odgoja bili otuđeni čak i od vlastitih obitelji, razdvojeni u svakodnevnim odnosima jezikom, kulturom, odjećom, načinom ponašanja i razmišljanja, itd...
Djeca kao kulturno oružje
Tu su povijesnu epizodu Bolther i Holm dosjetljivo reaktualizirale tako što je u nastavku njihove priče premijeru Danske palo na pamet da istu politiku primijeni na arapske imigrante kako bi se arapski useljenici već od najmlađe dobi asimilirali u zapadno dansko društvo, multikulturalne razlike izbrisale, a onda time i umanjile prilike za međurasne konflikte, terorizam i podjele u danskom društvu. Prema rečenicama koje izgovara premijer u romanu Bolther i Holm, on je produkt političke i ideološke klime koja je zavladala među dijelom domicilnog europskog stanovništva uslijed migrantske krize, pa postaje glasnogovornik desničarskog nacionalističkog populizma, naglašavajući kako se „danska nacionalna kohezija“ raspada pod multikulturalnim liberalizmom te naseljavanjem Danske migrantima iz raznih drugih krajeva i kultura svijeta, nakupljajući se doseljavanjem u zabrinjavajuć broj stanovništva koji prema Danskoj, njenoj kulturi, identitetu, povijesti, tradiciji i običajima ne gaji nikakav osjećaj povezanosti, patriotizma ili identifikacije.
Za ključnog operativnog provoditelja toga programa razdvajanja imigrantske djece od roditelja izabran je glavni tajnik Crvenog križa budući da će cijela operacija biti provođena kao i u svojedobnoj „danifikaciji“ Grenlanda, odnosno pod krinkom humanitarnog i socijalnog rada, dok sam premijer svaku eventualnu kritiku iz oporbenih tabora kani neutralizirati spinom da se sve to provodi „za dobro djeteta“ zato što je, je li, „interes djece uvijek na prvom mjestu“. Naslov romana stoga se odnosi na afektivnu manipulaciju figurom djeteta, odnosno na premijerovu „očinsku“ demagogiju kojom svako kritičko preispitivanje svoje politike planira preusmjeriti s racionalnih argumenata na emotivno difamiranje protivnika da su neosjetljivi prema tragediji nevine djece, koja su – prema ostalim adutima ove licemjerne retorike – iznad svega, iznad svake političke opcije i frakcije, boje kože, vjeroispovijesti, kulturalnoga identiteta i porijekla.
„Ovdje se djecu koristi kao kulturno oružje!“, zaključit će u jednom trenutku naši junaci, i već bi samo po tome ovaj roman autorica Line i Stine bio zanimljiv, pa čak i istaknutiji iz ostatka produkcije skandinavskoga krimića s obzirom na hipotetske političke ideje kojima se bavi kao reakcijom na vruće probleme zapadne Europe zbog dubinskih posljedica migrantske krize.
COVID mijenja sve, pa i žanrovske konvencije
Međutim, ono što ga dodatno čini zanimljivim jest uvođenje pandemije kao bitnog fabularnog faktora, pa mi se stoga čini da je Za dobro djeteta prvi krimić svjetske beletrističke industrije koji nam je dostupan u prijevodu kao žanrovsko djelo u kojem svjetska pandemija presudno utječe na tijek radnje. I to smo, eto, konačno dočekali jer bilo je opravdano s nestrpljenjem iščekivati kako će najnoviji kriminalistički romani s obzirom na strukturnu uvjetovanost mrežom žanrovskih konvencija ukomponirati promjene koje su COVID-19 i protuepidemiološke mjere unijele u regulaciju svakodnevice.
Kao što znamo, popkultura, a ponajprije filmska industrija, ažurno je reagirala na taj povijesni događaj, što zbog komercijalne eksploatacije kolektivne histerije, što zbog potrebe umjetnosti da se svojim izražajnim sredstvima također angažira u artikuliranju iznimnoga povijesnoga trenutka i sublimira pomiješane emocije društva koje se odjednom zateklo u globalnom izvanrednom stanju. I kao što znamo, dosadašnja kulturna proizvodnja na tu temu nije baš dala umjetnički kvalitetne i relevantne rezultate, tako da će u našoj kulturnoj baštini zacijelo figurirati tek kao dokument jednog psihotičnog razdoblja. Jer što smo uopće iznjedrili? Dobili smo par postapokaliptičnih filmova u kojima se potencirala totalitarna paranoja prema protuepidemiološkim mjerama, filmove u kojima je COVID-19 povod za radikalni digitalni nadzor i progon drukčijih, za život koji više nikad neće biti isti kao prije. Dobili smo par komornih artističkih drama u kojima dva do tri lika u karanteni dekameronovski brbljaju i pametuju, filozofiraju i afektiraju. Dobili smo par tehnički snalažljivih ekranizacija u kojima se socijalna distanca prevladala tako što se film dinamizira vizualnom estetikom i dizajnom novomedijskih ekrana i ostaih sredstava on line komunikacije kao pretežitog oblika međuljudskih odnosa u doba korone. Dobili smo par efektnih kadrova urbane pustoši i dojmljivo uhvaćenu atmosferu masovno ispražnjenih ulica u svjetskim metropolama kojima postapokaliptično luta usamljena jedinka.
Jedini strogo žanrovski film kojemu je COVID-19 preoblikovao žanrovsku strukturu i konvencije bio je Locked Down (u nas preveden kao Zaključani) s Anne Hathaway i Chiwetelom Ejioforom u glavnim ulogama, odnosno u ulogama lopuža koje planiraju u vrijeme opće karantene izvesti pljačku banke, tako da je premijera bila dočekana s velikim zanimanjem i još većim očekivanjima, da bi ga se onda odmah potom proglasilo debaklom zato što je – rekli su kritičari – „požurio iskoristiti trenutak“, odnosno sveopću zaokupljenost aktualnošću zavladalog epidemiološkog stanja.
Doista, COVID-19 predstavlja veliki izazov za umjetničku formu kao što je krimić. Primjerice, kako detektiv može voditi istragu ako ga u najnapetijem trenutku romana osude na samoizolaciju? Kako tijekom potjere za negativcem može ući u neke objekte ako nema COVID potvrdu? Kako prepoznati negativca ako su svi pod maskama? Kako utvrditi alibi ako su svi zaključani u svoja četiri zida? Gdje naći svjedoke ako nikoga nema na ulicama?
Istina, to su sve nezgode koje kriminalističku priču naizgled čine nemogućom, ali ujedno su i prilika za maštovitu razigranost jer kriminalistički je žanr s pandemijom dobio novi tip prepreka. A krimić, poput preponskih utrka, živi od prepreka. Krimić upravo na preprekama, komplikacijama, poteškoćama i opstrukcijama gradi svoju napetost.
Kako je i zašto krimić imun na koronu?
Na kraju krajeva, ni mobitel nije upokojio krimić iako drastično ubrzava komunikaciju i u tren roka rješava cijeli niz situacija koje su nekad, u vrijeme fiksne telefonije, bile izvor drame. Što bi danas prvo napravio Cary Grant u filmu Sjever-sjeverozapad dok ga u sred ničega ganja dvokrilac? Janet Leigh u filmu Psiho danas bi čak i pod tušem pri ruci imala mobitel kako bi provjerila status na Facebooku dok se sapuna. Međutim, dok se nekad napetost krimića gradila na tome što su likovi bili u nemogućnosti javiti se, posebice oni koji su u opasnosti, pa ih je nemoguće upozoriti, kao što ni oni nisu u mogućnosti alarmirati svoje zaštitnike, danas je pak napetost u tome što, zahvaljujući mobitelima kojima se likovi koriste, ostali protagonisti sve brzo doznaju. No, jedna je stvar u tren oka dobiti informaciju, a druga je stvar fizički reagirati na informaciju kojom se raspolaže, tako da je, paradoksalno, upravo zahvaljujući mobitelima napetost te ograničenosti potencirana.
Krimiće također nisu ubile ni nadzorne kamere, koje gusto premrežuju svaki kvadratni metar bilo koje lokacije, a naposljetku krimić nisu ubile ni suvremene forenzičke metode. Kao što prije sto godina utemeljenje daktiloskopije (inače, pripisane Hvaraninu Ivanu Vučetiću!) nije svelo kriminal na nulu, niti ugasilo produkciju krimića, tako to danas nije učinio ni DNK. Uostalom, čak i u CSI serijalima, serijalima u kojima imamo fantastične festivale nadrealno svemoguće forenzike, uopće ne nedostaje svih onih žanrovskih elemenata koji čine dobri napeti krimić.
Dakako, povrh svega gorerečenoga na tu temu, nameće se pitanje zbog čega su i krimići jedna od nekoliko umjetničkih formi koje moraju držati korak s vremenom i biti što vjernije zbilji? Zbog čega upravo autori krimića mahom tempiraju svoje fikcije u aktualan trenutak svoga vremena, u tekući prezent, pa za razliku od krimića iz vremena Agathe Christie, kada se trebalo razumjeti samo u otrove, danas moraju znati što mogu i što ne mogu mobiteli, računala, nadzorne kamere, Google i Facebook, Google Maps i Tinder, forenzika, policija i pravosuđe, zakoni i administracija? Cijeli je niz mogućih odgovora. Inače bi bili anakroni i naivni, a publika pametnija od autora, ekspresna u prepoznavanju slabih mjesta, ismijavajući priču sipanjem komentara „da su uzeli DNK, proguglali, prosurfali, pregledali povijest poziva u mobitelu, odmah bi riješili zločin“... Zatim, krimići ne pretendiraju na vječnost, nego su instantna literatura za jednokratnu zabavu, pa su vezana za trenutak, po mogućnosti što aktualniji. Na posljetku, da bi svoje nevjerojatne, fantastične zaplete i fabule učinile uvjerljivijima, krimići forsiraju što realističniji dekor, a da bi nama čitateljima zločin bio što strašniji, strašan čak do te mjere kako bismo pomislili kako se ista crna sudba može dogoditi i nama iza sljedećeg čoška, krimić inzistira na prepoznatljivoj svakodnevici.
Stoga će biti zanimljivo dočekati i neke sljedeće krimiće u kojima će pandemija imati aktancijalnu ulogu. U romanu Za dobro djeteta pandemija se upliće u radnju tek pred kraj, i to na satiričan način, pa sam i osobno na prvih 450 stranica bio iznerviran ignoriranjem pandemijskog režima života, već trljajući ruke kako ću odgovoriti na to s deset kartica teksta o notornom eskapističkom karakteru trivijalne književnosti da bi me onda pred kraj romana, eto, Stine Bolther i Line Holm iznenadile konačnim uvođenjem korone. Riječ je o zgodnoj dosjetki koja ne remeti željezna pravila žanrovske naracije u kriminalističkim romanima, čak je riječ o kompromisnom rješenju u kojem se, eto, nezaobilazna korona ipak uključuje u svijet ove priče, ali tek toliko koliko je potrebno da se ne ugrozi univerzalna konvencionalna struktura žanrovske naracije. Pa koliko god Stine i Line to inventivno izvele, ipak je riječ o polovičnom, konformističkom potezu u kojem je pritisak reagiranja na koronu realiziran samo kroz jedan korak, umjesto kroz nekoliko, odnosno samo kroz jedno poglavlje, umjesto kroz nekoliko. Ili čak cijeli roman.