(Lucy Foley, Lovačka družina, prijevod: Marin Popović, Mozaik knjiga, Zagreb, 2020.)

Kriminalistički hit Lovačka družina Lucy Foley svakako vrijedi preporučiti najširoj publici kao izvrstan guilty pleasure, ali uz važno upozorenje. Naime, planirate li radi potpunijeg ugođaja uzeti čitati ovu sjajnu „napeticu“ baš pred Novu godinu budući da se ubojstvo na stranicama ovoga krimića događa točno u trenutku kada – kako to kaže Krleža u jednoj pjesmi – „na kalendaru godina nova kolje godinu staru“, lako vam se može dogoditi da vas uzbudljivost Lovačke družine toliko zaokupi da potpuno zaboravite dočekati 2021. onako kako ste je, ako vas pandemija u tome ne sprečava, inicijalno planirali: u nešto veselijem društvu, ili samo s francuskom salatom i bakrenom vodicom, ili tek uz binganje neke hit serije, ili uz televizijski prijenos dočeka, ili završavajući neke repove s posla na računalu, ako ste već toliko savjesni čak i na tzv. „najluđu noć“. Pored toga, valja upozoriti i da bi vas čitanje Lovačke družine na prijelazu iz dvije i dvadesete u dvadeset i prvu, dakle u razdoblju kada se donose novogodišnje odluke i izvlače pouke iz protekle godine, moglo navesti na kobni put preispitivanja tko su vam istinski prijatelji i jesu li vam bližnji, u čije prijateljske naklonosti baš nikada ne biste posumnjali, doista iskreno i kvalitetno izabrano društvo na koje se možete baš u svim životnim situacijama pouzdati.

Prijateljstvo – top tema današnje književnosti

Jer dijelom su i to pitanja koja u Lovačkoj družini postavlja Lucy Foley, pridružujući se tako odnedavno zanimljivom književnom trendu da se o prijateljstvu naveliko pripovijeda kao o jednoj od trenutačno najaktualnijih tema ili barem iz nekog razloga najučestalije problematike, kako na stranicama svjetski proslavljene tetralogije Genijalna prijateljica Elene Ferrante, tako i na stranicama naše, domaće književnosti, s vrhuncem u nedavnom ukoričenju Nataše Govedić pod naslovom Kako zavoljeti morskog psa?. A Lucy Foley ih pak postavlja tako što pod krovom lovačke kuće u nekom izoliranom kutku netaknute škotske prirode okuplja devet cjeloživotnih prijatelja, pobratimljenih još tijekom studentskih dana na Oxfordu. Sada, u trideset i nekim godinama, još uvijek nastoje tulumariti stilom sve davnije mladosti i tako odgoditi, pa čak i prevariti otužno breme ozbiljnog, odraslog života, no pritisak svakodnevnih obveza prorjeđuje im kontakte, tako da im je mahom preostala samo ta tradicija jednogodišnjeg ritualnog okupljanja na novogodišnjim dočecima.

Stoga im se od susreta do susreta, zbivanih u sve rjeđim prilikama, životi sve više razilaze, dok su u međuvremenu neki dobili i djecu, što ih automatski prestrojava u sasvim paralelnu stvarnost u kojoj nema više mjesta porocima i zezanciji, a opsesivne teme su im isključivo pelene i konzistencija dječje kakice, tako da „ovi s djecom“ više ne znaju ni „normalno“ razgovarati. Bivajući iz tih razloga međusobno sve otuđenijima, na okupu ih drži još samo  zajednička prošlost, a jedini sadržaj takvih obljetničkih seansi na kraju se svodi na nostalgično prežvakavanje uspomena iz minulih dana raskalašene mladosti. Međutim, mnogi iz tog društvanca više nisu ono što su nekad bili, previše opetrećeni tipičnim životnim problemima, a oni koji se pak trse ostati vjerni imidžu drčnoga držanja kakvim su se odlikovali tijekom prpošne mladosti zbog te su neprimjerenosti s obzirom na aktualnu životnu dob u karikaturalnom raskoraku sa stvarnošću.

Na kraju, neki od njih nikad nisu ni bili onakvi kakvima su se predstavljali još od prvih dana njihovoga zajedništva, pa će sav taj repertoar animoziteta, prikrivenih netrpeljivosti, zavisti i prijetvornosti baš svakoga, kada je riječ o motivima, činiti potencijalno sumnjivim kada se zločin na koncu dogodi. Štoviše, kako je riječ o dočeku Nove godine, a kako već u atmosferi takve prigode zna biti, malo se previše popilo, neki su se i pomalo zadrogirali, pa su inhibicije popustile, jezici su se razvezli, izreklo se štošta što se nije mislilo ili se reklo ono što se sve dosad tajilo ili je netko s nekim počeo flertovati i tako prekršio nepisana pravila o odnosima među članovima ovoga društva te narušio – kako se to stručno kaže – dinamiku grupe. Ili kako kaže jedna od junakinja ove priče: „Pretpostavljam da je to problem koji sa sobom nose stara prijateljstva – stari prijatelji dugo pamte“. Drugim riječima, taj krug „vječnoga prijateljstva“ nekima od njih postaje već klaustrofobična prepreka za novi početak jer prijatelji više nisu toliko prijatelji koliko neugodni svjedoci i živući podsjetnici na mračnije epizode iz prošlosti. 

Jezovita atmosfera horora

Ali dok se zločin konačno dogodi, treba prethodno proći kroz otprilike cijelu prvu polovicu ovoga romana, inače opsežnog 400-njak stranica, i hvatati tko je tko i tko je što kome u ovoj gustoj mreži odnosa između (preko)brojnog društvanca od čak devet protagonista, uključujući i još dvoje domaćina lovišta kao ništa manje potencijalnih sumnjivaca čija se kontroverzna prošlost također naveliko podastire čitatelju u digresijama ovog lovačkog tuluma, uskoro i prilično destruktivnog zuluma u kojem se obijesno opijanje pretvori u uistinu mučno međusobno psihofizičko maltretiranje. I premda se, dakle, dramatični zločin zbiva tek na polovici knjige, Lovačka družina uspijeva biti napeta već od prve stranice zbog autoričine sposobnosti da gradira jezivi suspens spretno korištenim i strateški tempiranim najavljivanjima nadolazeće nesreće.

Te najave, kao i svi ostali signali takve funkcionalnosti za atmosferu priču jesu notorni klišeji žanrovske književnosti, no Foley ih koristi šarmantno i efektno. Prije svega, autoričini opisi samoga lovišta ambivalentno se izmjenjuju: čas se lirično pripovijeda o pastoralnoj ljepoti netaknute prirode, a čas se sav taj krajolik predstavlja kao prostor zlosutne prijetnje, kao da se upravo među stabla uz jezero ove divljine sklonilo slavno čudoviše iz Crne lagune. Uz to, posjed je opterećen mračnim legendama i vrvi od upozorenja o opasnim lovokradicama koje se naoružane šuljaju gustišem. Sama lovačka kuća spektakularno je dizajnirana za turiste dubljega džepa, ali Foley istodobno te šminkerske interijere opisuje kao prostore s čijih zidova zastrašujuće motre glave ulovljenih životinja i plešu sjene njihovih rogova kada se upali vatrica u kaminu. Osim toga, već na prvim stranicama romana, kada domaćini hvale izoliranost ovoga kraja, toliku izoliranost da nema čak ni signala za mobitel, znamo da će se ta „reklama“ ekskluzivnosti, egzotičnosti i „izvrsnosti“ ove „turističke destinacije“ u čas preokrenuti u fatalno prokletstvo za goste, čineći ih – kada krene opasnost – zarobljenima,  bezizlazno ograničenima da riješe probleme s kojima će se suočavati kada se drama zahukta.

Modernizacija i aktualizacija stoljetnog klišeja

Na koncu, sve je inicijalno postavljeno u najboljoj maniri one bogate žanrovske tradicije čije smo praktične realizacije pročitali već u tisućama kriminalističkih romana, ali koje nas ipak uspiju svaki put usisati u svoj mikrokozmos i enigmatičnost tako koncipirane kriminalističke zagonetke. Riječ je, dakako, o onoj slavnoj konvenciji ubojstva koje se dogodi u izoliranom, ekstremno suženom ambijentu, bez obzira je li riječ o jednoj (zaključanoj) sobi, salonu, velebnoj kući ili pak vlaku, kao u antologijskom primjeru Ubojstva u Orient Expressu Agathe Christie, tako da su žrtva, sumnjivci i ubojica isključivo netko među prisutnima, okupljenima za stolom, što uvijek efektno potencira klaustrofobičnu atmosferu i osnažuje simboličku poruku takvoga klišeja da je ubojica uvijek netko među nama, netko od nas, netko nam blizak, posljednja osoba za koju bismo rekla da je sposobna poduzeti tako radikalan čin.

I kao što se Lucy Foley djelomično, ali dovoljno uspješno oslanja na tradiciju (gotičkog) horora, naročito kada – kako smo već spomenuli – opisuje zlosutnu stranu naizgled idilične prirode, tako i uvodnom ekspozicijom o okupljanju veselog društvanca u lovačkoj kući radi „najluđe noći u godini“ evocira romantičnu ugođajnost gorespomenute žanrovske tradicije ubojstva koje se dogodi među uskim krugom poznanika u strogo ograničenom prostoru. U tom smislu lako je zamisliti kako se ova priča Lucy Foley piše i zbiva stotinjak godina ranije, na nekom ladanjskom imanju među snobovima britanske aristokracije, dok je Lucy Foley, kompetentno baštineći obilje tipičnih elemenata te žanrovske konvencije, osuvremenjuje i pripovjedno smješta u doba mobitela i Facebooka, ne propuštajući priliku da apsolutnu nedostupnost škotske divljine iskoristi za povremene opservacije o pitanjima čovjekove zaluđenosti novim medijskim i komunikacijskim tehnologijama, sveopće dostupnosti, sve konfuznijim granicama privatnog i javnog, o traumatičnom doživljaju isključenosti i skinutosti s mreže te o artificijelnosti naših života zbog sve neprirodnijeg disbalansa između medijskoga iskustva kakvim obilujemo i autentičnog doživljaja empirijskoga svijeta u kojem fizički jesmo, ali u kojem sve manje živimo zbog zagnjurenosti u medije.

U tom smislu silno su duhoviti, ali ujedno koncipirani i kao pametna kritika modernoga društva, svi oni odlomci u kojima Lucy Foley opisuje nesnalažljivost gradske čeljadi u sirovim uvjetima divlje prirode ili kada im priušti atrakciju odlaska u lov, korištenje lovačkog oružja i ubijanje divljači. Nije Lucy Foley ni lišena određenog pomodnog aktivizma, rekao bih veganskoga, pa će iz tog razloga ciljano znakoviti broj stranica posvetiti epizodi konzumiranja jedne ekskluzivne programske ponude ovoga turističkoga odredišta: lovačku večeru na kojoj se jede ista ona divljač koju su gosti prethodno upucali tijekom svoga lovačkoga izleta jer pri tome je nemoguće previdjeti gnušanje s kojim autorica opisuje kako gosti jedu izroštiljano isto ono meso koje je do maloprije trčalo šumskim proplancima na četiri noge, a u međuvremenu je čak bilo – kako to autorica naturalistično opisuje – ranjeno i krvavo truplo, a zatim iskasapljeno za gastronomske dekadencije.

Izvrsna pripovjedna kombinatorika

Međutim, tek sad dospijevamo do ključnih pripovjednih kvaliteta Lucy Foley. Na svih 400-njak stranica Foley prakticira rashomonsku perspektivu, tako da je svako poglavlje ispripovijedano iz vizure drugoga lika. Poglavlja su izrazito kratka, pa svi likovi i po nekoliko puta imaju priliku iznijeti radnju iz svoga očišta. Autorica također nelinearno pripovijedanje dodatno usložnjava intenzivnom izmjenom analepsi i prolepsi, odnosno čas skače u prošlost, čas u budućnost, čas anticipira događaje fabularnoga razvoja, čas ih retrospektivno rekonstruira. Sve je to, dakako, poduzeto da bi se pripovjedni ritam još više dinamizirao, ali i zato da bi se manipuliralo informacijama koje čitatelj (ne) treba znati prije odgovarajućeg trenutka kako bi epizode postaje još napetije. Međutim, jasno je da izbor takvih pripovjednih tehnika i rješenja nosi rizik konfuznosti i mogućnost da se potencijalno izvrsna kriminalistička priča, sve njene zagonetke i neizvjesnosti, upropaste pukom ambicioznošću ili omaknutom nespretnošću u strateškom raspoređivanju krucijalnih dijelova priče s obzirom na  takvu kompoziciju.

Kod Lucy Foley to je rezultiralo najboljim mogućim načinom. Nigdje nije nastala narativna ili kvalitativna šteta zbog takve pripovjedne politike, nego je, naprotiv, cijeli roman upravo zbog takvog vrludanja još luđi od „najluđe noći u godini“ jer do posljednjeg trenutka ne samo da ne znamo tko je potencijalni ubojica, nego ne znamo ni tko je žrtva, premda nam je iz stranice u stranicu sve jasnije da netko to mora biti i da će to ubrzo postati netko od svih tih likova koji nam se uvlače pod kožu kao brbljave tulumdžije, dok je među sumnjivcima sve više kandidata kako nam autorica postupno razotkriva sve dublju pozadinu njihovih dvoličnih odnosa unutar te – kako se ispostavlja – trule, fake ekipe.

Štoviše, kada je riječ o autoričinim hrabrim pripovjednim i kompozicijskim odlukama rashomonske kombinatorike, u svakom se poglavlju čini da je upravo onaj lik koji je izabran da bude pripovijedač toga poglavlja najlogičniji izbor za dodatno rasvjetljavanje rashomonske situacije i da nam je upravo njegov glas baš sad trebao, u ovom trenutku, nakon svih prethodnih glasova, dok su poigravanja vremenskom logikom vješto izbalansirana kako bi se s jedne strane povećavala napetost, a s druge strane nudili potrebni odgovori, nužni za daljnji razvoj i radnje i raspleta. Treba priznati: takva kombinatorika zahtijeva iznimnu koncentraciju, kako na planu raspoređivanja i pravovremenog objavljivanja informacija, tako i na planu održavanja i gradiranja napetosti, kao i na planu osiguravanja preglednosti i pratljivosti priče, priče koja se neće zapetljati, ponavljati i pogubiti u mreži narativnih niti, a na koncu si i uništiti draž.

Puno više od obične žanrovske zabave

Upravo je u tome iznimnost ovoga ostvarenja, predstavljajući daleko impresivniji aspekt romana negoli samo fabularno razrješenje, koje je – treba li uopće spominjati kada je riječ o tako besprijekornom suspensu – posve neočekivano. Ali s obzirom na superiornost takvoga hendlanja tijekom cijeloga romana, na koncu su sasvim nebitni konačni odgovori na sve misterije ove priče jer su ionako nekako trebale biti raspletene i privesti se kraju suvislim objašnjenjem. Međutim, autorica se ni u tom segmentu posla nije opustila ili popustila iskušenju zbrzavanja, niti nas je razočarala antiklimaksom (kao nedavna HBO-ova hit serijica Slom), nego se čak poigrala s nekoliko lažnih, no posve funkcionalnih završetaka za neke druge narativne linije romana, ujedno ispisavši i svojevrsni hommage kultnom Talentiranom gospodinu Ripleyju iz pera jedine prave sljednice Agathe Christie – Patricie Highsmith.

Ambiciozniji analitičari, oni koji se izdašnije služe alatima teorijskoga znanja, ne bi propustili priliku dodati kako je dodatna kvaliteta Lovačke družine u snažnom, zaoštrenom kontrastu između divlje prirode i civilizacije, dakle u točki koju teorija tradicionalno označava kao mjesto granične, liminalne napetosti. Iz tog doticaja dvaju svjetova Lucy Foley crpi obilje prigoda za nešto ambicioznije komentare o eksploataciji netaknute prirode, o konzumerizmu koji dopire do najskrivenijih kutaka planete i preispitivanju čovjeka tko je kada se nađe ogoljen u takvim elementarnim uvjetima svoga praporijekla. Koliko god opisivala divljinu na posjedu lovišta prijetećom i okrutnom, Lucy Foley više je usmjerena na angažiranu kritiku iskvarene civilizacije, prigovarajući modernom čovjeku otuđenost i od dragocjenih ljepota prirode, ali i od ostalih pripadnika svoje vrste u suvremenom društvu. Ujedno osuđuje čovjeka i zbog arogantnog nerespektiranja prirode, koju doživljava poput trodimenzionalne video igrice radi – kako to naziva Alvin Toffler – „industrije doživljaja“ i stimulativnih senzacija nakon što se uslijed pretjeranog konzumerizma otupjelo na raznovrsne druge sadržaje iz tržišne ponude. Na koncu, upravo u tom ogledanju s „drugošću“ prirode Foley potencira problematiziranje čovjekove krvoločne animalnosti, licemjerno upakirane u civilizacijsko ruho i libinalno usmjerene na darvinizam materijalističke i statusne kompetetivnosti.

Isti taj repertoar teorijskih znanja uči nas da u žanrovskoj produkciji kao što su, recimo, horori ili krimići, u simboličkom smislu nipošto nije nevažno tko ubija, tko su žrtve i tko (jedini) preživljava zbog identiteta koje likovi reprezentiraju. Upravo je iz tog razloga klasik Alien Ridleya Scotta bio revolucionaran budući da se u žanrovskoj umjetnosti naše patrijarhalne i podsvjesno mizogine kulture prvi put dogodilo da jedini preživjeli lik umjesto tradicionalnog muškog heroja bude žena, dok će Mark Bernard u eseju „Look at me: Serial Killing, Whiteness, and (In)visibility in the Saw series“ analizirati kako se u nadugačkom serijalu Slagalica strave tip žrtvi izmjenjuju od filma do filma sukladno kulturnodruštvenim promjenama, želeći se time zapravo reći kako identitet ubojice i žrtvi u popkulturnim djelima metaforički reflektira odnose moći u društvu, strukturu osjećaja, hijerarhiju poretka i ideologizirani pogled na svijet. Reagirajući na to, feminizam, politička korektnost, antirasistički multikulturalizam i ostali kritički pokreti više ne dopuštaju vječno reproduciranje notornog klišeja da u takvim popkulturnim ostvarenjima last man standing, heroj, spasitelj i pobjednik uvijek bude patrijarhalni i machistički bijeli muškarac dok su žrtve uvijek predstavnici „inferiornijih“ populacija i slojeva društva: nezaštićene, ali i promiskuitetne žene, karakterno „manjkavi“ pripadnici drugih rasa ili utjelovljenja „iskvarenih“ profesija i društvenih grupa, itsl.

Kritika i zasluženo kažnjavanje povlaštene elite

Unatoč tome, unatoč činjenici da dijelom i zbog tih razloga danas imamo, primjerice, konvenciju „jakih ženskih likova“, odnosno heroina koje jedine prežive pokolj, a na kraju se još uspiju negativcu spektakularno naprašiti majke, poput Sarah Connor protiv Terminatora, taj se ideološki mehanizam u popkulturi još uvijek prakticira, no s drukčijim predznakom ili s drukčijom funkcijom: ne više kao ideološka reprodukcija realnih odnosa moći u kulturi i društvu, nego kao sredstvo subverzivne simboličke kritike i ekspresija sociokulturnih frustracija. Na tim osnovama već su neko vrijeme na meti simboličke kritike u popkulturnim proizvodima reprezentanti povlaštene elite kao negativni simboli klasne i socijalne nejednakosti, bivajući sve ljućim problemom globalističkog neoliberalnog kapitalizma. Tipični recentniji primjer takve kritike imamo upravo u već spomenutoj seriji Slom, premda bi se dalo nabrojati još barem stotinjak ostvarenja s takvim porukama, od filmova kao što su, recimo, Skriveno i Funny Games Michaela Hanekea, pa do najsvježijeg i najeksplicitnijeg Jokera, uglavnom strukturiranih tako da se splendid isolation povlaštene elite u komfornom životu materijalističkog obilja simboličkim nasiljem destruira i tako (katarzično) zadovolji naša socijalna, klasna i statusna frustracija.

I Lovačka družina se pridružuje politici toga trenda. Devet članova te klape pod krovom lovačke kuće razmažena je i bahata čeljad privilegiranih visokih društvenih klasa, elitistički obrazovanih na prestižnom sveučilištu, a potom integriranih na pozicije moći radi sistemske reprodukcije kapitalističke ideologije. Vrlo jasno imajući negativan odnos prema takvom socijalnom i profesionalnom statusu svojih likova, Lucy Foley ih odreda predstavlja kao antipatične pojave, kao dekadentne zastupnike jednoga sustava koji je vrijedan isključivo prijezira. Premda je riskantno, posebice u žanrovskoj književnosti, ne imati lika s kojima bi čitatelj uspostavio identifikaciju i empatičan odnos, ova generalna negativizacija likova u Lovačkoj družini ne umanjuje suspense u praćenju ugrožene sudbine likova budući da su upravo iz tih razloga opće moralne izopačenosti svi potencijalni ubojice i svi su potencijalni žrtve, dakle krivi za svoju sudbinu, tako da upravo na ovaj način koncipirana enigmatičnost, tj. potpuna nejasnost tko bi mogao biti ubojica, a tko žrtva, intenzivira napetost.

Očekivano, slijedi ekranizacija ovoga hita

Na subliminalnoj razini ima tu zlurade zadovoljštine za čitatelje da se likovima sve zbiva posve zasluženo, kao i voajerističke privilegije da se razgleda intima, trulež i unutarnja bijeda povlaštene elite podno njihova površinskoga sjaja, ali ima i provokativnih sugestija da su nam takvi likovi zapravo po mnogim crtama bliski. Upravo to čini likove Lucy Foley više kompleksnima nego li plošnim, tipskim predstavnicima jednog uzdignutog svijeta. Na kraju krajeva, Foley ih istodobno predstavlja i ranjivima, na trenutke dopuštajući da ih se shvaća i kao žrtve psihosocijalne opresivnosti sustava kojemu služe, posebice ako se eskalacije razuzdanog novogodišnjeg tuluma shvate kao ventiliranje psihološke opterećenosti žrvnjem sustava. To je još jedna od ambivalencija ovoga romana, a ambivalencije su – kao što znamo – posebice u žanrovskoj književnosti dobrodošle kako bi djela takve kategorije prevladala svoju generičku tendenciju ka trivijalnosti i jednodimenzionalnosti te se pomoću takve strategije učinile imalo slojevitijim „uzorkom kulture“ za višestruka iščitavanja i što plodniju lepezu interpretacija.

Teško je reći hoće li se sve te dimenzije romana prepisati na ekran. Naime, već je od slikovitih opisa na prvim stranicama jasno da je Lovačka družina po ambijentu, dekoru, likovima, zapletu i napetoj priči, ispunjenoj hororičnim suspensom, i te kako podatna za ekranizaciju, dok se doslovno svaki odlomak doista lako može zamisliti u filmskim kadrovima, s vrlo preciznom projekcijom kakav bi bio kut kamere, pozicije likova u kadru, atmosfera scene... Da ćemo tome ubrzo svjedočiti potvrđuje nam i autoričin pogovor, u kojem zahvaljuje i filmskoj ekipi što se odlučila prionuti na ekranizaciju ovoga bestsellera, očito ne oklijevajući u tržišnoj prilici da se dodatno zaradi na komercijalnosti ovoga hita dok je još vruć.