NAJAVA BALETNE SEZONE 2017./2018.: HNK U ZAGREBU, SPLITU I RIJECI
16.10.2017. 3:01:31h
Obećavajući repertoar i (ne)obećavajući kadar
Sezona 2017./2018. u trima nacionalnim kazalištima koja njeguju baletni repertoar generalno izgleda obećavajuće, kako u kontekstu nove sezone, tako i u usporedbi s prethodnima, a ljudski faktor bi se, kao i uvijek, mogao pokazati prevagom koja će (ili neće) ambiciozan plan dovesti do jednako uspješne realizacije
Izvor: kritikaz.com
Autor: Marija Živković
"Apoksiomen" / hnk.hr

HNK Ivana pl. Zajca - nova ravnateljica i nezahvalan posao

U tom će smislu najnezahvalniji zadatak imati nova ravnateljica riječkoga HNK Ivana pl. Zajca, koreografkinja i plesačica suvremenog plesa Maša Kolar, jer preuzima ansambl koji zbog internih problema gotovo cijelu prethodnu sezonu nije radio. Ovome bitnije nije pomogao ni angažman u suvremenoj verziji Labuđeg jezera Staše Zurovca, kao jedine premijere, i uopće odigrane baletne predstave prošle sezone, s obzirom da je njihov tamošnji zadatak bio više glumačke nego plesne prirode. Predstava u cjelini također je puno više imitacija baleta (ma kako ga suvremeno ili rastezljivo nastojali shvatiti), nego makar i najpovršniji dodir s njegovom kvintesencijom. Kao jedan od najvećih repertoarnih promašaja u posljednjih nekoliko sezona, posve je nevrijedan daljnjega scenskog postojanja, no Maša Kolar ipak ga je odlučila zadržati, što je njezin jedini upitan izbor za narednu sezonu.

Ostali – i to njih čak pet – obećavaju u puno većoj mjeri, iako ipak uz određenu zadršku, uzrokovanu činjenicom da je riječ o mahom suvremenim djelima (osim jednoga neoklasičnoga); takav izbor, naime, ne predstavlja baš najbolji poligon za daljnji razvoj klasično školovanog ansambla, a jednako tako ni za potpuno zadovoljstvo publike.

Prvi premijerni naslov Macbeth planiran je za listopad, prema koreografiji Maše Kolar, glazbi Tene Novak Vincek i Višeslava Laboša te dramaturškoj obradi Maje Marjančić. Rađeno prema istoimenoj tragediji Williama Shakespearea, ovo baletno uprizorenje u fokus stavlja činjenicu da je gubitak granica neodvojiv od gubitka etičnosti, svojih bližnjih i naposljetku sebe sâmih, dok kroz opovrgavanje stereotipa kako ples nije kadar predočiti duboke i kompleksne ljudske priče, gledatelje nastoji potaknuti na razmišljanje o moći kojoj težimo, načinu na koji je postižemo i cijeni koju za to plaćamo.

Već u studenom na rasporedu je premijera radnog naslova U svakom slučaju, koju će izvesti zaposlenici Kazališta okupljeni u Zajc Dance Labu za plesače 40+. Koreograf Vigur Gurdu, uz dramaturgijsku potporu Nine Gojić, ovaj je balet zamislio kao istraživački, u smislu promišljanja institucionalne pozicije članova baletnog ansambla, a koji na toj sceni djeluju već više od 20 godina.

Za prosinac je planirana još jedna premijera Zajc Dance Laba, pod naslovom Nestašni Božić vesele djece, u sklopu pilot projekta Riječkoga kazališta mladih Kamov. Koreografkinja Maša Kolar, na glazbu Jina Takemota & Ala Hirta, u ovoj će predstavi za klince i klinceze, njihove nešto starije prijatelje, ali i dobrodošle roditelje, nastojati obnoviti vjeru u dobar duh Božića i Djeda Božićnjaka, kao suštoj suprotnosti prevladavajućemu konzumerističkom i kičastom shvaćanju ovog blagdana.

Posljednji premijerni adut u novoj sezoni suvremeni je balet Rossini Cards, baziran na glazbenom predlošku Gioachina Rossinnija, a onome koreografskom Maura Bigonzettija. Planiran za svibanj sljedeće godine, ovaj u srži apstraktan i bez čvrstoga dramaturškog okvira balet, nudi scene iz paralelnih života, te intrigantne obrate iz dramatičnih u komične situacije, s neočekivanim poveznicama erotičnosti, taštine i ironije.Premijera baleta Ivica i Marica, prema istoimenoj bajci Jacoba i Wilhelma Grimma, planirana je za siječanj 2018. Koreografkinja Gina Patterson ovu je i danas aktualnu priču o odnosu roditelja i djece, bogatstva i siromaštva te okrutnosti i milosrđa, odlučila postaviti u neoklasičnoj baletnoj tehnici, sa ženskim dijelom ansambla na špicama. Pritom će nastojati stvoriti baletnu fantaziju – djelo koje bi svojom vizualnom i sadržajnom višeslojnošću bilo privlačno ne samo dječjim, već i odraslim generacijama.

Hoće li s novom ravnateljicom doći i novi plesači, kao i jesu li neki otišli iz ansambla, za sada nije poznato. Utoliko bi Kazališna internetska stranica napokon trebala objaviti, i nadalje redovito ažurirati, najvažnije podatke – one o vlastitim izvođačima. Kao što bi se i plesni uradci publici konačno trebali prestajati prezentirati na letcima, umjesto na civilizacijski ipak primjerenijima programskim knjižicama. Pa makar ih ta ista publika morala financirati: ako je mogla stolice u gledalištu…

HNK Split - jedna, ali vrijedna premijera

Za razliku od brojnih riječkih premijera, splitski je Teatar najavio samo jednu, ali zato vrijednu – Gusara. Ovaj popularan, vizualno, glazbeno i koreografski izuzetno atraktivan klasični balet u tri čina, nastao je prema libretu Julesa-Henrija Vernoya de Saint Georgesa (utemeljenom na istoimenoj poemi Georgea Gordona Byrona), glazbenom predlošku Adolphea Adama i koreografskom Josepha Maziliera. Praizveden je 1856. u pariškom Imperijalnom opernom teatru (današnjoj Pariškoj operi), no odonda je pretrpio brojne revizije, kako u glazbenom smislu (od strane Cesarea Pugnija, Petra II Oldenburškog, Léa Delibesa, Ludwiga Minkusa, Nikite Jurjeviča Trubetskoja i Riccarda Driga), tako i u koreografskom (od strane Julesa Perrota, Mariusa Ivanoviča Petipaa, Aleksandra Aleksejeviča Gorskoga, Agripine Jakovljevne Vaganove, Petra Andrejeviča Guseva, Konstantina Mihajloviča Sergejeva i Jurija Nikolajeviča Grigoroviča).

Najnoviju inscenaciju trebao bi postaviti dugogodišnji umjetnički ravnatelj Baleta Latvijske nacionalne opere, renomirani koreograf i nekadašnji baletni prvak Aivars Leimanis, ravnajući se prema Adamovom glazbenom i Petipaovom koreografskom predlošku.

Preostaje još vidjeti kako će se u svemu snaći splitski baletni kadar. Ni solističkog ni polusolističkog kapaciteta mu ne nedostaje, a upitan nije ni onaj ansambla; odrade li stoga koreograf i baletni majstori svoj dio posla kako treba, novi repertoarni hit trebao bi biti vrlo izgledan.

A izgledna bi trebala biti i solidna popunjenost gledališta – posljedično i ona blagajnička – s obzirom da je ravnatelj Baleta Igor Kirov na repertoaru ostavio čak tri klasična baleta iz prošlih sezona (Orašara, Vragolastu djevojku i La Sylphide), koji su među publikom nesumnjivo, iako ne i zasluženo, popularniji od suvremenih izvrsnih baletnih naslova, koje je također zadržao na repertoaru: 5 do 12, Na putu, East / West te Derviš i smrt.

HNK Zagreb - vjera u ansambl

Zagrebački HNK za sljedeću je sezonu najavio tri nove predstave: suvremeni balet Claudija Bernarda Apoksiomen te neoklasične Elizabetu II Bavarsku – Sissi, Patricea Barta i Smrt u Veneciji, Valentine Turcu.

''U predstavi kojoj more određuje poetski i misaoni prostor, koreograf Claudio Bernardo će za odgovorima, koje nam Apoksiomenova nijema usta ne mogu dati, tragati zaranjajući duboko u svoju umjetničku imaginaciju. Pokretom, ali i glasom, ispunit će ga baletni ansambl, na glazbu Tamare Obrovac koja svojim melosom dodiruje sve rubove Mediterana te uz fragmente Euripidovih Trojanki, koje će odabrati i dramaturški obraditi Lada Kaštelan.''

Ovakva najava prve premijere u sezoni, ujedno je i prva koja još od preuzimanja dužnosti ravnatelja Baleta Leonarda Jakovine zvuči doista obećavajuće za jedan suvremeni naslov. Svi su se prethodni, naime, pokazali prilično bljedunjavim djelima, značajnima za repertoar jedino zbog kvantitete. Ovaj bi se napokon mogao pokazati i kvalitativno vrijednim, što bi već vrlo dobar repertoar zagrebačkoga HNK učinilo još boljim.

Elizabetu II Bavarsku – Sissi trebao bi koreografirati i režirati legendarni Patrice Bart, kojem će ovo biti druga suradnja sa zagrebačkim ansamblom. Prvu je ostvario u Romeu i Juliji – baletu koji ima svojih nedostataka, no kompleksna, dinamična i atraktivna koreografija nije jedan od njih, te je uglavnom pozitivno ocijenjen od kritike, i još više od publike.

Najnovije bi ostvarenje po kvaliteti prethodno moglo i nadmašiti, već i stoga što se ne radi o postojećem djelu, koje bi dopuštalo usporedbe s drugim inačicama. Dramaturgija Christine Theobald i glazba Bedřicha Smetane nastojati će dočarati život jedne od svojevremeno najintrigantnijih i najljepših vladarica svijeta, supruge cara Franje Josipa, inače poznate po eleganciji i nekonvencionalnom ponašanju na bečkom dvoru,  a čiji je život skončan atentatom u 62. godini.

Valentina Turcu trebala bi pak u koprodukciji s Baletom Slovenskoga nacionalnoga kazališta iz Maribora koreografirati Smrt u Veneciji, prema istoimenoj noveli Thomasa Manna i glazbi Gustava Mahlera. U njezinoj prvoj samostalnoj suradnji sa zagrebačkim HNK (u Mujićevoj Ani Karenjinoj bila je angažirana kao dramaturginja) obradit će poznatu temu o sukobu umjetnosti i života, kreirajući emotivno putovanje ostarjelog umjetnika koji u potrazi za duhovnim ispunjenjem bude odveden u propast, dok će istovremeno baletom nastojati odgovoriti na pitanje: gdje je dostojanstvo umjetnika u svijetu u kojem živimo?

I ovo bi mogao biti još jedan baletni hit, pokaže li se Turcu dorasla visokim ambicijama, ali i sve zahtjevnijoj zagrebačkoj publici. Autoričin, naime, neosporan talent, izražen senzibilitet i domišljenost u pristupu djelu, kao i kod njezinih gore spomenutih prethodnika, nisu automatska garancija i uspjeha predstave u cjelini.

Hoće li sve ove slojevite povijesne ličnosti uspjeti podjednako slojevito izraziti i vodeći plesači, tek preostaje vidjeti. Osim nekoliko iznimaka (Edina Pličanić, Miruna Miciu, Lucija Radić, Takuya Sumitomo, Guilherme Gameiro Alves i Tomislav Petranović), ostali do sada nisu pokazali da im je emocionalna paleta izražajnih sredstava bogata poput one tehničke.

Jednako tako, ni odreda zanimljivi i kvalitetni naslovi repriza (Tamni pejzaži / Bolero, Labuđe jezero, Gospoda Glembajevi, Romeo i Julija, Petar Pan i Orašar) nisu sigurna garancija uspješne sezone iz istih, gore spomenutih razloga.

Pasarić je taj problem rješavala pozivanjem uglednih stranih imena (barem) na premijerne izvedbe (Iana Salenko, Friedmann Vogel, Mathieu Ganio, Ivan Gil-Ortega i drugi), a često i na reprize, što doduše nije uvijek donosilo izvanredne rezultate (primjerice, prvakinja Engleskoga nacionalnog baleta Erina Takahashi doista ni po čemu nije zaslužila prednost pred domaćim balerinama), no barem je svjedočilo o ravnateljičinoj jasnoj kadrovskoj politici, visokim ambicijama i čvrstim kriterijima.Za razliku od svojih prethodnika Irene Pasarić i Dinka Bogdanića, dojam je da Jakovina apsolutno vjeruje u svoj ansambl, ali i da zbog toga u značajniji izvođački iskorak najmanje ulaže. Evidentno je, naime, kako osim Edine Pličanić, Takuye Sumitoma i Tomislava Petranovića, pravih zvijezda i dovoljno dobrih premijernih podjela zagrebački Balet naprosto nema.

Bogdanić je pak na premijere, a često i nakon njih, najčešće pozivao domaća vrhunska imena iz inozemstva – iz Berlina Ronalda Savkovića i Leonarda Jakovinu, a iz Beča Tomislava Petranovića (uz ponekog uljeza među njima, no protiv kojeg se nitko ne bi bunio, recimo talijanske mega-zvijezde Roberta Bollea) – što bi aktualnoj predstavi uvijek davalo istovremeno ekskluzivan i patriotski ponosan štih.

Od preuzetog je ansambla također znao što hoće, koliko ovaj može i ono najvažnije – kako to dobiti – što je pokazao, između ostaloga, svojevremenim promaknućima Edine Pličanić, Mirne Sporiš i Mihaele Devald u prvakinje. Prvu je procijenio najvećim draguljem u ansamblu, sposobnom zauzeti vodeće mjesto u njemu, za što je Pličanić već duže pružala dovoljno argumenata, no do dolaska Bogdanića oni nisu bili uvaženi (niti bi to možda ikada postali). U Sporiš je prepoznao izrazitu karakternu plesačicu, koja je u stanju svaku ulogu otplesati tehnički perfektno, a usto svojom izraženom osobnošću posve originalno i neusporedivo. Devald je pak pozicionirao kao prvenstveno lirsku balerinu, čija su gracioznost, privlačna pojava i naglašen senzibilitet bili idealna podloga za utjelovljenje mnogih romantičnih likova, sve i ako im je ponekad nedostajalo tehničke bravuroznosti. Drugim riječima, svaka je od njih izvrsno funkcionirala u svojem fahu, dobivajući zahvaljujući bogatom repertoaru dovoljno prilika da ga do kraja razvije, kao i da u pamćenju gledatelja zaživi kao njegov neodvojiv dio.

Jakovina se, naprotiv, nije priklonio nijednom od ova dva puta. Iz inozemstva jest, doduše, u nekoliko navrata pozivao zvučna imena, ali samo koreografska, a i ona bi se u konačnici često pokazala neopravdano (pre)skupim izborima (poput Medvedeva i Barta).

Domaćem je ansamblu, s druge strane, odlučio iskazati maksimalno povjerenje, što se pak pokazalo puno većim razlogom njegovog zadovoljstva, nego onog publike. Zbog otežavajućih zakonskih okolnosti, naime, do službene smjene plesačkih generacija još nije došlo, iako do one scenske već odavno jest.

Posljednje dvije-tri sezone glavne su uloge uglavnom nosili solisti za velike i srednje uloge – Natalia Horsnell, Iva Vitić Gameiro, Rieka Suzuki, Guilherme Gameiro Alves i Andrea Schifano – čiji je trud izalaganje Jakovina početkom ove sezone odlučio statusno remunerirati, promaknuvši ih u prvake. Novim solistom za velike i srednje uloge proglašen je izvrstan mladi plesač Simon Yoshida, a još u tijeku prošle sezone to je postala i tehnički izvrsna Asuka Maruo. Lucija Radić napokon je pak od članice ansambla postala solisticom za srednje uloge, iako je s obzirom na broj otplesanih uloga, kao i izrazitu sceničnost, osobnost i neupitnu tehničku sigurnost, to trebala (pa i stepenicu više) postati još puno ranije.

Prvenstveno zbog toga što najnoviji prvaci plešu gotovo sve tipove uloga, bez jasnog razgraničenja fahova, iako im njihove osobnosti i pojave, kao i tehničke mogućnosti, ta razgraničenja jasno nameću.Također, nitko od njih ne posjeduje izrazitiju karizmu ili kakav drugi izvanserijski pojavno-izvedbeni segment, koji bi ih u očima gledatelja činio natprosječno zanimljivima i sposobnima posve zaokupiti pažnju.S druge strane, sasvim je neopravdano s izbora promaknuća u prvakinje izostavljena Miruna Miciu, jedna od rijetkih istovremeno tehnički izvrsnih, interpretativno sugestivnih, a usto savršeno muzikalnih i nenametljivih balerina. Pribroje li se ovome i dva poprilična gubitka – iz ansambla su otišle Catarina Meneses (profinjena i uvijek pouzdana solistica za velike i srednje uloge) te Tamlyn Higgins (vrlo sposobna, ali nedovoljno iskorištena članica ansambla) – s izvođačke točke gledišta iduća sezona i ne nudi previše razloga za optimizam.

Utoliko je povratak nacionalne prvakinje Edine Pličanić s porodiljnog dopusta, kao jedne od alternacija za ulogu Charlotte Castelli-Glembay u Gospodi Glembajevima, najiščekivaniji nastup iduće sezone, uz one redovite Tomislava Petranovića i Takuye Sumitoma – dvojice vrhunskih interpreta s rijetkom sposobnošću da oplemene i oživotvore svaki im dodijeljeni lik.

Do tada, zagrebački se Balet može pohvaliti kako ima čak 16 prvaka, jednako koliko i jedan Boljšoj teatar(!). No činjenica da Boljšoj ima trostruko veći ansambl (231 plesač naspram zagrebačkih 77) i pet planiranih premijera u ovoj sezoni umjesto zagrebačke tri, jasno ukazuje na pravo stanje stvari, koje bi se napokon trebalo početi rješavati, želi li se izvođačkom razinom dostići vrlo dobra repertoarna, a – zašto ne – i ona vrhunska ruska.

ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2017, All rights reserved