HNK ZAGREB, DRUGA POSTAVA "LABUĐEG JEZERA"
11.7.2017. 1:00:03h
Ansambl gotovo na solističkoj razini
Ne pamti se kada je posljednji put ansambl zagrebačkog Baleta imao toliki broj izuzetno darovitih, tehnički, ekspresivno, glumački i pojavno upečatljivih plesača, od kojih je relativno velik broj u stanju izvesti i mnoge od solističkih dionica s trenutačnoga klasičnog repertoara
Izvor: kritikaz.com
Autor: Marija Živković
"Labuđe jezero", druga postava / hnk.hr

Najnovija zagrebačka inscenacija "Labuđeg jezera", premijerno izvedena 17. ožujka 2017. u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu, u ovoj je sezoni imala devet izvedaba, u kojima su se uspjele izrotirati gotovo sve podjele glavnih uloga. U ulozi Odette/Odilije i Princa Siegfrieda nastupili su po dva puta Miruna Miciu i Andrea Schifano (premijerni par), Natalia Horsnell i Guilherme Gameiro Alves (druga postava), Catarina Meneses i Tomislav Petranović (treća postava) te Rieka Suzuki i Takuya Sumitomo (četvrta postava, koja je iznimno nastupila tri puta). U ulozi Rotbarta, čarobnjaka izmjenjivali su se, nadalje, Guilherme Gameiro Alves i George Stanciu, dok peta alternacija Odette/Odilije, Iva Vitić Gameiro, u ovoj sezoni nije dobila svoju priliku.

No zato su njezine prethodnice, kao i pripadajući im partneri, ukazane šanse generalno vrlo dobro iskoristili. Dovoljno iskusni da ne podlegnu tremi, oscilacijama u raspoloženju i/ili dekoncentraciji tijekom dvoipolsatnog trajanja predstave, Horsnell i Gameiro Alves nastupili su 18. i 21. ožujka, iznijevši svoje role na način koji je sposoban ostaviti snažan utisak – čak i u slučaju da njihove plesačke osobnosti ne odgovaraju gledateljevoj viziji glavnih protagonista – zahvaljujući prije svega snažnoj pojavnoj i izvedbenoj izražajnosti, te naravno neizostavnoj čvrstoj tehničkoj potkovanosti. Horsnellova je doduše ostala na razini očekivanja utemeljenih na njezinim dosezima u posljednjima klasičnim rolama – što joj, dakako, ne oduzima na izbrušenosti – dok je Gameiro Alves svoju letvicu odonda i podigao.

Horsnell je prema svojemu plesačkom tipu više karakterna nego lirska balerina, što je uz njezinu ne baš izduženu i u donjem dijelu tijela nešto korpulentniju građu, u startu ne približava vizualnom idealu Bijele labudice. Pridoda li se ovome još i žovijalan temperament, koji joj je naprosto teško zatomiti, odnosno uvjerljivo odglumiti suprotan, na sceni neminovno izranja prilično neuvjerljivo odglumljena melankolična i ranjiva Odette, s patničkim izrazom lica kao odavno prevladanim zaštitnim znakom glumačke prezentacije ovog lika, ili pak suviše žustra, što je čini još teže spojivom s pripadajućim joj eteričnim ambijentom (ovo je osobito vidljivo, primjerice, u suviše odrješitom radu ruku u codi drugog čina).

S druge strane, iako bi joj zbog ranije spomenutih karakteristika uloga Crne labudice trebala više odgovarati, sagledavši njezinu interpretaciju u cjelini (jer samo tehnički segmenti izvedbe su, dakako, u obje role najmanje sporni), dojam je kako je i ovo tek djelomično točno. Čak štoviše, u varijaciji Crne labudice bila je uvjerljivija na Međunarodnome baletnom natjecanju Mia Čorak Slavenska 2014. Tada je, doduše, kiksala u codi trećeg čina, ne uhvativši pravi ritam na početku niza od 32 fouettéa, što ju je možda stajalo i pobjede, ali ipak nije zasjenilo sveukupni izvanredan dojam. Tri godine kasnije, na izvedbi 18. ožujka, nije pak imala snage za posljednja dva fouettéa (što je, s obzirom na neizbježan umor izazvan prethodnim dvosatnim plesanjem, možda i zanemarivo), međutim nije također bilo ni one ranije viđene i optimalno pogođene senzualnosti, decentne, ali sugestivne mimike i uopće neke blago karikaturalne, a opet dovoljno prijeteće zlokobnosti.

Bez obzira na to, Horsnell je između Odette i Odilije uspjela ostvariti zamjetan interpretativni kontrast, cijelo vrijeme vladajući scenom izraženim samopouzdanjem, uživanjem i potpunim predavanjem ulozi, za što pak korijensko uporište pronalazi u minucioznoj tehničkoj izbrušenosti: prije svega čvrstom, brzom i preciznom radu stopala, visokim ekstenzijama nogu, korektno svladanom radu ruku i uopće gornjeg dijela tijela, te generalno lijepim i u balansima sigurnim pozama. Osim toga, impresionirala je i izraženom plastičnošću, muzikalnošću, šarmom te sposobnošću komuniciranja s publikom, što je čini prepoznatljivom, a time i potencijalno favoriziranom od strane onih čijem idealnom plesačkom tipu njezin stoji dovoljno blizu.

Gameiro Alves također je s ogromnim angažmanom, pažnjom i uživanjem pristupio svojoj do sada najzahtjevnijoj roli, koja kako u smislu prestiža, tako i od njega neodvojivih tehničkih bravura, ne zaostaje puno za ženskom. Iskazao se na uistinu svim izvedbenim razinama, od kojih se ona prva, tehnička, u kojoj scenom dominira brojnim i sigurnim pirouetteima, visokim skokovima i suverenim korištenjem prostora,dakako, podrazumijeva.

Međutim, podjednako je bio impresivan i u – uvjetno rečeno – sekundarnima plesačkim zadacima, u kojima se doista potvrdio kao pravi izbor za centralnu aristokratsku figuru. Privlačan, dostojanstven i elegantan pojavom, ovakav dojam ostavlja i svakom svojom gestom, mimikom i korakom. Kao partner je pouzdan, spretan i prilagodljiv, dok solističke dionice izvodi vrlo fokusirano, a istovremeno prirodno, opušteno i bez grča. Usto sve scenske partnere gleda u oči, što ne prolazi nezapaženo, naprotiv; pridonosi kemiji cijele predstave, čineći je stvarnijom i plemenitijom.

Za njezine najveselije (i najbravuroznije) dijelove pobrinuo se pak Takuya Sumitomo u ulozi Dvorske lude, kao izvanserijska plesačka osobnost i jedna od najvrjednijih akvizicija HNK u posljednjih dvadesetak godina. Njegova ekscelentna tehnika, udružena s nesvakidašnjim šarmom i dječačkom vedrinom, čini ga apsolutno jedinstvenom pojavom u ansamblu, i po izvedbenim dometima trenutačno jedinom koja bi mogla stati uz bok i najvećima svjetskim imenima.

A velik dio članova ansambla mogao bi pak stati uz bok mnogim solistima. Prije svega prekrasna Lucija Radić, koja se u ulozi Mađarske princeze ponovo dokazala kao balerina uistinu velikih tjelesnih mogućnosti, iznimne elegancije i gracioznosti, te naglašenog poleta, lepršavosti i sceničnosti.

Tamlyn Higgins također je bila tehnički briljantna u zahtjevno postavljenoj koreografiji Španjolske princeze, koju je odigrala s lakoćom, snažnom ekspresivnošću i fulminantnim temperamentom.

Catarina Meneses u ulozi Ruske princeze, Iva Vitić Gameiro u ulozi Poljske princeze i Rieka Suzuki u ulozi Napolitanske princeze bile su podjednako izvrsne: raspoložene, jedinstvene kao plesačke osobnosti i u varijacijama nepogrešive.

Njihovi partneri/ce u Ruskom plesu (Tomaž Golub i Duilio Ingraffia), Poljskom plesu (Daria Brdovnik Bukvić, Dunja Novković, Maja Šehić, Simon Yoshida, Gianmarco Beoni, Ovidiu Muscalu i Dan Rus), Napolitanskom plesu (Kornél Pálinkó), Španjolskom plesu (George Baldovin, Eugen Dobrescu, Adam Harris i Bálint Rauscher) te Mađarskom plesu (Tatjana Andročec, Ilinca Barbu Moga, Sanda Miš, Barbara Novković Novak, Tihana Trupeljak Bujanić, Dunja Zoričić, Andrej Barbanov, Siniša Bosnar, Ioan Dumitru Moga, Filip Filipović, Alen Gotal i Domagoj Vrbljanin) također su tehnički i ekspresivno ostavili odličan dojam (izuzev nekolicine neprimjereno ozbiljnih lica – pa i smrknutih, poput Vrbljaninovoga), no donekle su ipak ostali u sjeni gore spomenutih plesačica zbog koreografije koja je, osim u slučaju Napolitanskog plesa, reflektor ipak malo više usmjerila na njih.

Simon Yoshida u ulozi Benna, Prinčevog prijatelja s razlogom je dobio jednu od glavnih uloga, iskazavši se solidnim skokovima, profinjenim kretnjama i uopće otmjenim držanjem, zahvaljujući čemu je bio više nego odgovarajući partner Asuki Maruo i Anamariji Marković u pas de trois. Maruo i Marković sve su zadano otplesale vrlo sigurno, uigrano i dražesno, jedino je Marković katkad bila nešto brža od glazbe.

Generalna uigranost jedna je od izvedbeno najuočljivijih kvaliteta ove predstave (i najtežih za postići), bez obzira je li riječ o solistima, polusolistima ili ansamblu. Izvrsne su plesne kreacije tako ostvarile Iva Vitić Gameiro, Rieka Suzuki i Tamlyn Higgins kao Tri velika labuda, Catarina Meneses, Asuka Maruo, Anamarija Marković i Valentina Štrok kao Četiri mala labuda te cijeli ansambl Labudica koji se, osim sinkroniziranošću,odlikovao i uistinu prelijepim radom ruku, koje su u svakom trenutku imale potrebnu krhkost, gipkost i pravilnost kretanja.

Jedini je izvođački minus ovog djela stoga George Stanciu u ulozi Rotbarta, čarobnjaka. Neugodno iznenađenje je tim veće što se radi o vrlo sposobnom, karakternom i glumstvenom plesaču, koji se zbog toga na prvi pogled za ovu ulogu čini kao predodređen. Međutim, u ovoj je produkciji njegov lik prije svega relativno površno zamišljen i koreografski prilično slabo postavljen, s mnoštvom ni po čemu impresivnih skokova, te kostimom koji također nedovoljno naglašava zao karakter i njegov poguban utjecaj na glavne protagoniste. Doda li se ovome još i izvođač s desetak kilograma viška, koji njemu otežavaju skokove, a gledateljima sâmu predodžbu profesionalnog plesača – usto prvaka – generalni je dojam gotovo tragikomičan.

Međutim, svi su drugi protagonisti uistinu bili na razini svojih zadataka, a zasluge (u ovoj predstavi inače jasno vidljive, što nije uvijek slučaj) za to prije svega idu baletnim majstorima Iraidi Lukašovoj, Mihaeli Devald Roksandić, Milki Hribar Bartolović, Suzani Bačić, Leonardu Jakovini i Iliru Kerniju. Nejasno je jedino zašto na ovom popisu nema i nacionalne prvakinje, jedne od naših najuspješnijih (a svojevremeno u Europi i najmlađih) Labudica – Irene Pasarić.

Drugih nejasnoća nema; nameću se tek dvije konstatacije. Prva je da se ne pamti kada je posljednji put ansambl zagrebačkog Baleta imao toliki broj izuzetno darovitih, tehnički, ekspresivno, glumački i pojavno upečatljivih plesača, od kojih je relativno velik broj u stanju izvesti i mnoge od solističkih dionica s trenutačnoga klasičnog repertoara (barem na razini na kojoj to čine i sadašnji solisti).

Međutim, druga je da trenutačno najagilniji solisti za velike i srednje uloge svojim izvedbenim kapacitetom poprilično zaostaju za idealnom razinom koju najpoznatije uloge klasičnog repertoara zahtijevaju, a što se odnosi prije svega na nedostatak karizme, tehničke bravuroznosti (ne tek solidnosti) i fahovske profiliranosti. Ovaj ne tako dubok jaz od vrlo dobrih do odličnih interpreta – time i predstava – vrlo bi se lako mogao premostiti prvoklasnima gostujućim plesačima (barem povremeno), te klasificiranjem domaćih plesača u za njih odgovarajuće rolne pretince, čime bi ovi dobili na pravilno usmjerenoj ekspanziji, Balet na prepoznatljivosti, a publika na (još većem) užitku.

ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2017, All rights reserved