Kazalište je apsolutno sve - buka, vika i rock'n'roll, glumac, stolac i alkohol, laki osmjesi i teški pogledi, raskoš boja i siromaštvo scene, riječ koja šuti i šutnja koja ubija... i u svim tim aspektima kazalište je neodoljivo, ako je dobro. Jedna takva, neodoljiva i ne dobra, već odlična predstava otvorila je ovogodišnju Siječanjsku akciju Teatra &TD. Riječ je o predstavi "Prvi put kad sam ti vidjela lice", premijerno izvedenoj 9. prosinca prošle godine.

Nadovežemo li se na početak teksta, ova je predstava mali intimni dijamant, pažljivo i fino izbrušen do brojnih izvedbenih bridova te visokog emocionalnog sjaja koji lakoćom prodire u gledatelja, zavodeći ga nježno, nenapadno i u potpunosti nebranjivo.

Predstava "Prvi put kad sam ti vidjela lice" autorski je rad tek pet osoba - redateljice i autorice projekta Olje Lozice, vjernog joj dramaturga Matka Botića, scenografa i kostimografa Marija Leke i izvođača, ujedno i suautora samog teksta, Olivere Baljak i Gorana Guksića. Naslonivši se na autoričinu početnu ideju - želju i potrebu starije gospođe za rekonstrukcijom vlastitog života uz asistenciju mlađeg muškarca - izvođači su kroz improvizacije vođene Lozičinom redateljskom rukom gradili priču i vrlo slojevit odnos između Tamare, dame u najboljim godinama koje je sve brže nagrizaju, i Karla, mladića koji je tek prolaznik u njenom životu.  

U strahu od nadolazeće demencije Tamara pokušava na videu zabilježiti rekonstrukciju vlastitog života, odnosno odnosa s voljenim Markom. U tomu joj pomaže Karlo, koji, vođen njenom redateljskom rukom, pred kamerom glumi Marka. Priča raste u vrlo dinamičnim i slojevitim odnosima između Karla-glumca i Marka-lika te Tamare prema Karlu i Marku. Taj razvoj nije tek linearan i (de)gradacijski, već je, shodno Tamarinom zdravstvenom stanju, skokovit i ispunjen neočekivanim obratima. U početnoj točki šarmantni i samouvjereni, pomalo bahati i sebeljubivi gospodin Marko i nesiguran i poprilično zbunjen Karlo čine dvije opreke koje u razvoju radnje, odnosno stapanja likova, uče jedna od druge i rastu jedna u drugoj. Tako Marko postaje zaljubljeniji i nježniji prema Tamari, dok Karlo preuzima Markove osjećaje i stvar u svoje ruke, istiskujući ga i utiskujući se u njega, njegov život, čak i njegovu odjeću, vrlo odlučno pokušavajući zavesti Tamaru. U tom dinamičnom i maglovitom odnosu, stapanju i rastapanju glumca i lika te sadašnjosti i prošlosti, Tamara u isto vrijeme vodi mladića kroz ulogu, poigravajući se njime kroz brojne zadatke koje mu zadaje te se u isto vrijeme prepušta njegovoj vođenoj ruci vodilji.

Ključ predstave u kojoj se odnosi likova stalno mijenjaju, uslojavaju, isprepliću i poigravaju, leži u glumcima. Ako ne uspiju napraviti distinkciju od likova i između likova, odlično zamišljen koncept ostaje stvar papira, dok na sceni dobijemo nečitku zbrku. Ako pak uspiju, rezultat je uglavnom odlična predstava. Na našu sreću, Olivera Baljak i Goran Guksić u potpunosti su uspjeli stvoriti i razviti brojne maske, emocije i lica likova.

Guksić se odlično prepuštao vođenju Baljak, jureći i plešući od mladićeve početne nelagode preko vrlo duhovitog "preglumljavanja" i uveerljive vođene glume u kojoj je trenutno mijenjao emocije i izraze, do izuzetno duhovitih i domišljatih mimskih pokreta i padova koje je izvršavao bez imalo kalkulacija. I sve to radio je s gotovo opipljivim pogledom kojim je fiksirao Tamaru, a u kojemu je stapao zaljubljenost, sjetu i tugu.

Za razliku od Guksića, koji se (tek naizgled) samo prepuštao njenoj ruci vodilji, Olivera Baljak u isto je vodila igru, glumila u njoj te bivala mijenjana od nje. Kako nije bila vođena izvana, njene promjene nisu bile toliko naglašene i skokovite, već su se poput valovite rijeke, pretakale jedna u drugu, mijenjajući Tamaru i njen odnos prema mladiću i Marku. Nesvjesna gdje prestaje Marko, a počinje mladić, i obratno, Tamara se u tom odnosu stalno zanosila i lomila, što je Baljak odlično prikazala iznenadnim napadima demencije i "triježnjenja" iz te opijenosti.

I dok su zasebno odlično oblikovali likove, Guksić i Baljak upravo su u intimom i bliskošću omotanoj suigri stvorili oko sebe gusti koloplet emocija nježne zaljubljenosti, diskretne tuge i profinjene sjete. Na taj mu način nudeći vlastitu emociju, umjesto da je na jeftin način izvlače iz gledatelja. 

Scenograf Mario Leko igru je smjestio, pomalo čak ugurao, na nevelik okrugao tepih, pojačavši time intimnost i emociju između aktera.

Zaključno, predstava "Prvi put kad sam ti vidjela lice" intimni je kazališni dijamant koji ne podilazi publici, već je nježno i nenapadno, no nebranjivo, zavodi sa svih strana - od odlične ideje i promišljene razrade do vrsnih glumačkih rola i suigre.