U sveprisutnoj gužvi suvremenih medija i medijskih izvora koji konzumenta napadaju iz svih oružja i smjerova, silno je potrebno moći se uhvatiti za poneku trajnu vrijednost i odahnuti uz nju. Jedna od tih svakako je radio koji s jednakom elegancijom i lakoćom kao nekad rastjeruje samoću, zavodeći slušatelja, namjernika ili slučajnika, i uvlačeći ga u vlastiti svijet nimalo samotne intime.
Protiv radija nema obrane, na uho ne možete ne čuti ili prečuti, zažmiriti ili ga preusmjeriti. Zbog te nemogućnosti cenzure radio ima silnu moć, ali i veliku odgovornost prema slušatelju. I umjesto da ih iskoristi i s maksimalnom ozbiljnošću pristupi svom konzumentu, radio se danas, uz časne iznimke, trivijalizira i svodi na kalkulantsku set listu na repeatu i voditelje čije riječi omalovažavaju inteligenciju vlastitih slušatelja.
Za razliku od otužne današnjice, radio je nekad bio prvi izbor zabave i ugode, informacije i umjetnosti. U tim sada već davnim danima, kad su ljudi znali i voljeli slušati, radijem je harala radio-drama, umjetnost koja je nedostatke vlastitog medija oblikovala u prednost, stvorivši beskrajan i beskrajno zaigran, poetičan i opasno dramatičan svijet auditivnosti.
Dramatičnosti nije nedostajalo već na njenim počecima, 20-ih godina prošlog stoljeća, kad je buknula u eteru, u isti čas stvorivši zvučni šok i skandal te šireći među slušateljima histeriju, paniku i strah. Od francuske radio-drame "Maremoto" iz 1924. godine, preko naše gore "Vatre", Ive Šrepela iz 1927. godine, do slavne radio-drame "Rat svjetova", H. G. Wellsa u režiji Orsona Wellesa, eter i slušatelje u potpunosti je zbunio pa ubrzo potom zaveo i osvojio strah od brodoloma, požara u neboderu, izvanzemaljaca na... Zemlji, u trenu uzdignuvši mladi radijski izraz u umjetničke i eterske visine. U njima je i hrvatska radio-drama provela svoje najplodnije godine, postavši izuzetno popularna i slušana, nagrađivana i cijenjena kod nas i u svijetu.
"Rat svjetova"
Igrom slučaja i razvoja medija, radio-drama više nije umjetnost masa te se obitelji se ne okupljaju, kao nekad, oko radio prijemnika kako bi čule novi komad Vojislava Kuzmanovića ili Zvonimira Bajsića. Poput umjetnosti same, potisnuta je iz prvih redova, no u prikrajku, neopterećena vlastitom slavom, i dalje vrijedno stvara auditivne bisere za možda tihe i naizgled nevidljive, ali itekako brojne ljubitelje i štovatelje.
Ovaj poduži uvod izložili smo kako bismo pokazali važnost projekta koji već neko vrijeme osvaja zagrebački Gornji grad, oživljavajući i dupkom puneći intimne prostore kule Lotrščak. Riječ je o predstavi "Hoerspiel - mala igra za slušanje (i gledanje)", autorskom projektu Pavlice Bajsić Brazzoduro, koja slušatelje i gledatelje uvlači u radijski aparat, otkrivajući im tajne radijskog i radiodramskog zanata.
Pa krenimo od početka. U prvom dijelu predstave publika se okupila oko radijskog aparata kao nekad, kako bi u zajednici poslušala kolaž najava, crtica, reklama i songova iz radijske prošlosti. Već ovdje radio je savršeno zaveo slušatelje koji, iako nagurani u malom prostoru, nisu pratili događaje kao dio kolektiva, već su se osamili, stvarajući direktan dijalog isključivo s radijem, pjevušeći, mrmljajući ili se smijuljeći u bradu. Iako je to bio tek uvod u predstavu, oduševila nas je činjenica da umjetnost i danas lakoćom može stvoriti beskrajno blisku i intimnu komunikaciju s konzumentom.
Nakon intimnog prvog dijela, u drugom dijelu zakoračili smo "unutar" radijske kutije, otkrivši u njoj odličnu i odlično strukturiranu zabavu uz radijski ansambl koji je uživo stvarao program, od teksta i pjesme do glazbe i zvučnih efekata. Taj dio autoorica i redateljica Pavlica Bajsić Brazzoduro koncipirala je kao šetnju kroz radijski medij i radio-dramsku umjetnost od njenih početaka. Tako smo, između ostaloga, prisustvovali pripremama za izvođenje radio-drama "Maremoto" i "Stara ura" te duhovitoj muci oko montaže riječi "Bog" posuđenoj iz kratkog romana Heinricha Bölla "Sabrane šutnje Dr. Murkea". Iako je taj dio oblikovan kao (vizualna) predstava, odnosno čitača proba, kroz cijelu izvedbu provodila se osnovna nit - auditivnost, koja je dominirala u izvedbenom i tematskom smislu. Tako je publika uživo pratila stvaranje kiše, vjetrova i oluje, prirodnih i neprirodnih kulisa kao i auditivnih rasprava o auditivnosti, osluškujući poput voajera u radijskoj kutiji didaskalije i redateljske upute te svjedočeći dosjetkama i šalama glumaca koje u stvarnosti ostaju unutar kutije.
"Hoerspiel", trailer
Razigranim i odlično složenim orkestrom zvukova i tema dirigirala je Bajsić Brazzoduro, okupivši u ansamblu odlično raspoložene izvođače, među kojima su se našli glumci, performeri, glazbenici, dramaturginja, novinarka i glazbeni kritičar, zavevši nas "nonšalantnom" i izuzetno dopadljivom glumom, pjesmom i glazbom, sve u beskrajno ugodnom i intimnom okruženju, koje savršeno odgovara mediju radija.
Sven Medvešek bio je vrlo šarmantan, duhovit i uvjerljiv u poigravanju vlastitim glasom i skrivanju od auditivne kiše, a u šarmantnu stopu pratili su ga Jelena Miholjević i Dino Brazzoduro. Ivana Rushaidat bila je vrlo uvjerljiva u auditivnom sloju, Matija Antolić odlično je sve pratio na klavijaturama, a Nina Bajsić na violini, uz šarmantnu diskreciju u glumačkim zadacima. Važan obol dali su Ljubica Letinić i Ante Perković, koji su cijeloj priči dali glas, Ivor Plužarić i Ivan Zelić zaduženi za zvuk te Marino Frankola na svjetlu.
Budući da su ga autori u naslovu skromno nazvali "malom igrom za slušanje (i gledanje)", naslonit ćemo se na njih i zaključiti kako je Hoerspiel mali auditivni biser koji, prizivajući neke davne i slavne radijske dane, ukazuje na živost i važnost (ozbiljnog) radijskog medija danas te na nove mogućnosti radio-drame, čija auditivna neodoljivost odlično funkcionira i kad se gleda.