Napomena: Kritika je izvorno objavljena 24. prosinca, 2015. godine u "Vijencu", br. 569-570
U najnovijoj predstavi kazalište Planet Art nastavilo je s hrvatskim praizvedbama komada koji su prošli test na Broadwayu i(li) West Endu. Ovaj put riječ je o nagrađivanoj drami Marka St. Germaina, "Posljednja Freudova seansa", jednoj od najdugovječnijih na brodvejskim pozornicama. Osim što se dokazala u nama nezamislivoj konkurenciji, drama se pojavljuje u pravom trenutku. Naime, u njezinu je žarištu rasprava dvaju vrhunskih intelektualaca o Bogu, što odlično odgovara ovim predbožićnim danima.
Na temelju jedne Freudove natuknice u dnevniku, St. Germain iskonstruirao je vrlo zanimljiv susret starog i bolesnog Sigmunda Freuda na kraju životnoga puta i mladog sveučilišnog profesora C. S. Lewisa koji će se tek proslaviti romanesknim serijalom "Kronike iz Narnije". Osim životnih faza, dva aktera dijeli i odnos prema Bogu. Dok je Freud gorljivi ateist, Lewis je nedavno preobraćen vjernik. Potonja činjenica zagolica slavnog kopača po ljudskom umu te on pozove mladoga književnika k sebi kako bi pronašao razloge zbog kojih je preko noći postao gorljivi vjernik.
St. Germain vrlo mudro ne staje ni na čiju stranu, zauzimajući poziciju neutralna „promatrača“ zanimljivoga verbalnog duela. Iako je ta pozicija rezervirana i za gledatelja, autor je svjestan kako neutralnost i otvorenost duha polako nestaju te kroz Lewisa zaključuje kako „diktatura ponosa stvara zidove“. Upravo iza tih zidova skriva se većina nas, brišući toleranciju prema pogledima i stajalištima izvan njih. A koliko su ti zidovi lažni i koliko je podjela nametnuta, pokazuju i gorljivi ateist Freud i vjernik Lewis koji na nekoliko mjesta, nesvjesni toga, ruše ograde i prelaze na „drugu stranu“. U vrijeme uzbune Freud, koji boluje od raka grla i odlučio je sam skončati svoj život, te Lewis, koji vjeruje u vječni život, panično navlače gas-maske, strahujući za vlastite ovozemaljske živote. Također, pokazuje se da cinik Freud cijeli život živi u monogamiji po pravilima Biblije, dok vjernik Lewis opasno pleše oko njih. No autor se ne zaustavlja tek na protagonistima, već vjerovanje i nevjerovanje testira kroz svijet u kojemu živimo, a koji je ispunjen primjerima beskrupulozna manipuliranja masama s pomoću vjere. Posebice u ratnim vihorima, što će potvrditi Drugi svjetski rat, čije buđenje protagonisti prate na radiju. Iako komad, očekivano, na kraju ne preteže ni na jednu stranu, ipak u jednoj od posljednjih replika: „Istina je osobna“, otkriva svojevrsnu vodilju za utišavanje razlika i njihovih kobnih posljedica. Istina o Bogu osobna je istina svakog pojedinca i svatko mora imati pravo na nju.
Marko Torjanac, alfa i omega kazališta Planet Art, potpisuje režiju i tumači naslovni lik, a zaslužan je i za prijevod i scenografiju. Brojnost zadataka ima svoje dobre, ali i loše strane. Dobre su, svakako, ekonomska računica i posvećenost Torjanca projektu, kojemu daje svoj maksimum, kako u nastajanju, tako u kasnijem životu predstave. S druge strane, ključna slabost takva koncepta jest nedostatak vanjskoga, redateljskog oka, što se prilično snažno osjeća i u ovoj predstavi. Naime, Torjančeva režija svela se na mizanscenu i pokušaj stvaranja ritma predstave. Na taj smo način dobili vjerno čitanje komada, no ne i mnogo više od toga. A moramo prigovoriti i ritmu predstave, kojoj je gradacija bila odveć diskretna, a nedostajalo je i naglašenijih energijskih uzleta, posebice na iznenadnom kraju. Iako je jasno da ovakva rasprava u sadržajnom sloju nema kraja ni razrješenja, ipak je nedostajalo poentiranja i zaokruženosti na izvedbenom planu.
Dio krivice za spomenute slabosti predstave leži na glumcima Marku Torjancu i Franji Dijaku, koji su Freuda i Lewisa odigrali vrlo korektno, no nisu uspjeli napraviti korak više. Torjanac je Freuda smjestio između njegova cinizma i fizičke slabosti uzrokovane starošću i rakom grla. No umjesto da je udružio te dvije osobine – bolešću tijela pojačao žestinu i cinizam duha ili cinizam otupio slabošću i nesigurnošću pred završni čin – zastao je u međuprostoru, na trenutke glumeći nedovoljno uvjerljiva bolesnika, na trenutke nešto uvjerljivijega cinika. Franjo Dijak na scenu je stupio plaho, oblikujući Lewisa na početku logično usplahirenim pred velikim autoritetom. Kako se razvijao odnos, a s njim i pozicije, na mjesto usplahirenosti došla je smirenost koja proizlazi iz sigurnosti u vlastitu vjeru, no na trenutke je propustio glumački se rasplamsati. Također, pomalo su nam smetale prenaglašene geste rukama. Bilo bi nam draže da je ta energija bila unutarnja, a ne toliko ekspresivna.
Scenografija Marka Torjanca dobro je dočarala mjesto i vrijeme radnje – raskošnu psihijatrijsku ordinaciju na početku Drugoga svjetskog rata, dok su odijela Đurđe Janeš naglasila eleganciju protagonista. Također, Marko Torjanac je uz pomoć šminke i sjedina vrlo uvjerljivo postaran.
Zaključno, Marko Torjanac ponovno je odabrao odličan dramski predložak za novu premijeru Planeta Art, no konačni proizvod i ovaj je put mogao biti bolji.