Jednom davno, davno, čak u prošlom stoljeću, balet Petra Iljiča Čajkovskog inspiriran Hoffmannovom pričom o mađioničaru Drosselmeyeru, drvenoj drobilici za orahe u obliku vojnika, napasnim miševima i djevojčici Klari, nazvan   prema ruskom originalu „Ščelkunčik“, mogao se na pozornici HNK u Zagrebu gledati cijelu sezonu (ukoliko je bio na repertoaru). Međutim u posljednje vrijeme, taj je balet, sada imenom „Orašar“ (znači onaj koji ima veze s orahom), izgnan u  mjesec prosinac. Odjednom  se iz baletnog užitka preobrazio u društveni događaj jer ukoliko ga niste odgledali u „Božićnom“ mjesecu, bili ste pomalo izopćeni. Pada mi na pamet francuski izraz „noblesse oblige“ (plemstvo obavezuje) koji upozorava da određeni društveni položaj zahtijeva određeno vladanje. Dakle, čak i ako ne volite balet (ili ne želite stajati u redu za ulaznicu ili možda, nevjerojatno, ali istinito, nemate novaca) ne smijete zaobići „Orašara“ (usporedba s Noći muzeja koja je, usprkos siječanjskoj ledani postala „obavezom“, nije slučajna).

Na ovu usputnu opasku nagnala me je ovogodišnja (očekivana) pomama oko spomenutog baleta. Naime, nakon sedam sezona u koreografiji Dereka Deana, na sceni HNK u Zagrebu pojavio se „Orašar“ u novoj koreografiji i režiji   proslavljenog plesača i koreografa Vladimira Malakhova  (29.11.2019.). Skladatelj Petar Iljič Čajkovski (1840.-1893.) napisao je prije „Orašara“ (1891.) balete „Labuđe jezero“ (1876.) i „Trnoružicu“  (1889.), a zajednička odlika sva tri baleta je mistično, čarobno i bajkovito ozračje. Prema navodima u kazališnoj knjižici (sjajna urednica Elizabeta Kumer), nakon praizvedbi baleta „Orašar“ i opere „Jolanta“ (iste večeri) Čajkovski je napisao prijatelju: „Opera je prijateljski primljena, ali balet nije. Iskreno govoreći, bio je pomalo dosadan unatoč raskošnoj inscenaciji. Novine su me kao obično slistile“. Mada skladatelj neuspjeh pripisuje sebi, možda je razlog nešto drugo.

Koreografija Waczlawa Orlykowskog zagrebačkog  „Ščelkunčika“, kasnije „Orašara“ u originalu ili prijenosu (uz prekid od 1997.-2004.) izvodila se od 1970.- 2011. i bila  je prepuna pokreta, šarenila i veselja. Stasavši uz tu verziju, očekivala sam puno od najnovije koreografije, svjesna ugleda koreografa i velikih mogućnosti  odličnog  zagrebačkog baletnog ansambla.

Uvodna scena baleta, dolazak gostiju u dom Klarine obitelji gdje će se održati zabava uoči Božića, smještena je ispred ulaznih vrata (scenograf i kostimograf Jordi Roig). Dizanjem te kulise ulazimo u prilično tamnu sobu kojom dominiraju   okićena jelka i kamin sa satom. Slijedi naglašeno romantičan i poetičan prikaz šume u kojoj plešu pahuljice, dok je šareni dvorac u četvrtoj slici kombinacija egzotičnog bilja i prepoznatljivih „babuški“. Roig logično mehaničkim lutkama odijeva znatno šarenije kostime (u skladu sa stiliziranim folklornim naznakama) nego gostima na zabavi, ali nema nikakvog razloga za sličnost odjeće roditelja i djece (koja ovaj puta to nisu doslovno). Interferencija kolorita između kulisa i odjeće nerijetko narušava vizualnu senzaciju. Tek usput, ne razumijem zašto Klara ima onakvu „bapsku“ spavaćicu, kada se nesumnjivo radi o poduzetnoj djevojčici. S druge strane, vrlo je zanimljiv dizajn Orašarovog konja, dok su maske Orašara i miševa bez razloga zastrašujuće (valja se prisjetiti da je drveni lutak očarao Klaru prije preobrazbe u princa).

Uostalom, zašto je smanjen broj miševa?! Oni ne samo da su scenski upečatljivi, nego brojnošću izazivaju dodatnu  nelagodu i odbojnost, pa je  bitka uvjerljivija, a Orašarova/ Klarina pobjeda važnija. Dakle, mali broj miševa me jako, jako razočarao! Također me iznenadila mlaka pokretljivost sudionika na zabavi (Badnjak je!) uz izuzetak poduzetnog  Klarinog ujaka Drosselmeyera. Do sada sam ga, usprkos spoznaji da je mađioničar, možda čak čarobnjak, doživljavala kao plesački suzdržani lik, ali me je ovom prilikom Leonard Jakovina razuvjerio: Malakhov mu je osigurao naglašeno puno plesačkog  prostora.

Ulogu Klare poželjela bi vjerojatno svaka balerina, a od šest mogućnosti, imala sam priliku gledati  Ivu Vitić Gameiro. Petljanje oko njezina odrastanja i zaljubljivanja je bespredmetno (posebno jer ista osoba pleše malu i tobože odraslu Klaru), jer bajke sve omogućuju – kojekakve Snjeguljice, Pepeljuge, Trnoružice i ine curice  uredno su se udale za svoje prinčeve, bez da smo se pitali jesu li punoljetne! Od pet mogućih plesača u ulozi Princa, nastupio je Guilherme  Gameiro Alves, pa sam iznova mogla zaključiti, gledajući  duet s Ivom Vitić Gameiro, da se doista radi o dvoje izrazito darovitih i profesionalnih plesača (ujedno su i zgodni!). Dakako, bilo bi zanimljivo odgledati i druge soliste u ulogama Klare i Princa, ali to je za sada nemoguće.

Među plesnim nastupima parova, istaknuli su se u obje  verzije „španjolskog plesa“ Natalia Kosovac i Andrea Schifano, te „kineski par“ Rieka Suzuki i Takuya Sumitomo. Dok su Pahuljice vrlo skladno plesale (zašto je uz orkestar  dodana snimka Djevojačkog zbora Zvjezdice?), parovi u „Valceru cvijeća“ povremeno su bili malo „razbarušeni“. Međutim, ono što me je istinski iznenadilo u cjelokupnoj  koreografiji jest njezina nezahtjevnost. Ne mislim da plesače treba fizički iscrpljivati, niti da moraju pokazivati cirkuske vještine, ali ovakva jednostavnost stremi monotoniji. Nejasno mi je kako se pomoću ansambla koji može sve i preko priče u kojoj se smije sve, nije uspjelo izdjeljati drobilicu doraslu  orahu.