17. FSK: RIMINI PROTOKOLL, „NACHLASS – PREDSTAVE BEZ LIKOVA“
22.10.2019. 7:56:25h
I smrt će biti sasma nešto ljudsko
Stara dosjetka da se 'smrt događa drugima' ovom je predstavom i podržana i demantirana – odabrani su govornici koji su ili jako stari ili jako bolesni ili se sami dovode u opasne situacije, međutim, svjesnost da je smrt uobičajena pojava može pomoći u nadvladavanju iskonskog straha
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Nachlass - predstave bez likova" / FSK, promo

Treća i ujedno posljednja predstava 17. Festivala svjetskog kazališta (28.9.-3.10.2019.) bila je izvedbom na posredni način vezana uz zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište. Predstava nazvana „Nachlass – predstave bez likova“  izvedena je u dva dana šest puta (zbog ograničenja na 50 gledatelja po terminu; osvrt na izvedbu 2.10. u 18.00) u kazališnim scenskim radionicama (Adžijina 7). Tamo je sagrađeno osam malih prostorija (Dominic Huber) za osobe kojih tjelesno nema, ali slušamo njihove glasove dok nam govore o svojim pripremama za smrt ili se prisjećaju proteklog  života svjesni blizine smrti.

Autori koncepcije su scenograf Huber i redatelj Stefan Kaegi, jedan od članova njemačke grupe Rimini Protokoll, kolektiva  poznatog po njegovanju dokumentarnog kazališta (u Solunu su 2008. dobili Europsku kazališnu nagradu za novu realnost). Da bi ostvario svoju zamisao, Kaegi je sa suradnicima dvije godine obilazio institucije u kojima borave stari i bolesni, ali i stručnjake za pojedino područje vezano uz kraj života (dramaturginja Katja Hagedorn).

Predstava počinje u ovalnom predvorju u kojem stoje gledatelji  ispred osam vrata iznad kojih digitalni satovi   odbrojavaju minute i sekunde, a uz dovratak piše ime. Vrata se otvaraju po završetku priče osobe čije ime piše na ulazu, a male grupe gledatelja ulaze u raznoliko oblikovane prostorije  kako bi odslušali nečiju priču (nema zadanog reda, već gledatelji ulaze u prostoriju čija se vrata prva otvore). Moja prva sobica bila je ispunjena glasom stručnjaka za moždane funkcije profesora Richarda Frackowiaka, koji je vrlo sugestivno tumačio pojavu demencije, pitajući se o  vrijednosti života bez uspomena i novih spoznaja. Druga nasumično odabrana soba, nalikovala je spavaćoj sobi s  televizorom na čijem ekranu gledamo strastvenog ribiča, relativno mladog, ali teško bolesnog, kako se pun nježnosti obraća kćeri. U sljedećoj sobi nalazimo se ispred pozornice slušajući  ženu, čija se želja da postane pjevačica nije ispunila, a sada je oboljela od multiple skleroze i želi eutanaziju.  Četvrtu prostoriju ispunjava stol prekriven fotografijama i glas 91-godišnje žene koja lamentira o uspomenama i njihovu značenju. Tada postaje jasniji naslov predstave „nachlass“ , jer se ne radi o pukom prijevodu (poslije odlaska) već o ostavštini, nasljeđu kao duhovnom produžetku raznih pisanih  materijala poput dokumenta, zapisa, fotografija…

To se itekako može spoznati u sobi gdje se u kutijama nalaze dokumenti vezani uz Gabriele von Brochowski i njezinu zakladu kojom se ova predana aktivistica trudi poboljšati situaciju afričkih umjetnika. Iz dosadašnjih priča pomalo „iskače“ ona Michaela Scheryja koji se bavi opasnim sportom pa je prostorija u kojoj slušamo o njegovoj strasti prema skakanju padobranom s planinskih vrhova opremljena podnim videom koji vjerno prikazuje opasnost kojoj se izlaže. Predzadnja soba opremljena je kao ured bankara, a sada služi kako bismo saslušali bračni par Wolfarth (na radnom stolu su dva mala ekrana s kojih slušamo njihove riječi odnosno čitamo prijevode) uoči njihova odlaska u Švicarsku  gdje će im biti omogućena zajednička smrt. U mojem obilasku soba, osma i posljednja bila je islamskoj bogomolji (prekrivena tepihom, uz posudicu rahatlokuma i policu za cipele) u kojoj nam s ekrana  78-godišnji Celal Tayip, nakon 54 godine rada u Zürichu, prikazuje pripreme za transport svojeg leša u Istambul – ništa tu nije tužno ili neobično.

Stara dosjetka da se „smrt događa drugima“ ovom je predstavom i podržana i demantirana. Naime, odabrani su govornici koji su ili jako stari ili jako bolesni ili se sami dovode u opasne situacije. Međutim, svjesnost da je smrt uobičajena pojava te da se u nekim slučajevima može čak odabrati vrijeme i način, može pomoći u nadvladavanju iskonskog straha. Dakako, racionalno i emotivno nisu baš bliski prijatelji, a pitanje je koliko ih ova predstava može zbližiti. Možda se ipak smrt događa nekom drugom?!

ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2019, All rights reserved