ZKM: "DOBRO JE DOK UMIREMO PO REDU"
7.10.2019. 3:44:38h
Naslov je dobar, ali nije dovoljan
Ne sumnjam da su dramaturg Ivan Penović i redatelj Aleksandar Švabić nastojali da predstava ne traje dulje od nužnoga, ali Martinić je darovit, Švabić je mlad, a ja sam strpljiva
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Dobro je dok umiremo po redu" / zekaem.hr

Uvijek nestrpljivo očekujemo nove prilagodbe, odnosno originalne drame hrvatskog dramaturga i dramatičara Ivora  Martinića (1984.) jer su njegovi najbolji tekstovi „Drama o Mirjani i onima oko nje“ (2010.) i „Moj sin samo malo sporije hoda“ (2011.) doživjeli izvrsne inscenacije i bili oduševljeno prihvaćeni kod publike (veliki broj izvedbi) i stručnjaka (nagrade). Zanimljivo je, da se uvijek iznova spominju samo te dvije drame, njihov uspjeh u različitim sredinama i na brojnim festivalima. Prošlo je zamalo cijelo desetljeće od tada, a Martinić i dalje marljivo piše i vjerojatno sazrijeva kao osoba i pisac. Prošle sam jeseni u SNG Maribor imala prilike vidjeti njegov tekst „Sumrak bogova“ (napisan prema scenariju istoimenog  filma) u režiji Dalibora  Matanić, čija  je odlična glumačka izvedba i izuzetna vizualnost iznjedrila dobru predstavu. 

I sada je pred nama drama „Dobro je dok umiremo po redu“ u režiji Aleksandra Švabića postavljena u ZKM-u (dvorana „Miško Polanec“, 21.9.2019., osvrt na izvedbu 24.9.2019.) u kojoj se autor i dalje bavi svojom omiljenom temom: obitelji.  Kao obično, počinje in medias res (lat. u središte zbivanja): zbog olujnog nevremena i nestanka struje poduzetnik Janko (Pjer Meničanin) otkazuje svečano otvorenje svojeg  restorana koji je dizajnirala njegova djevojka Nikolina (Nataša Dangubić) zbog koje je napustio suprugu Elzu (Doris Šarić Kukuljica). Dok on zdvaja u društvu svojih prijatelja koji  se spremaju za odlazak ispijajući „putne“ (Maro Martinović, Zoran Čubrilo, Kristijan Ugrina) u restoran navraća Elza, budući da očekuju dolazak sina s kojim se žele pozdraviti/oprostiti prije njegova puta u Ameriku. Iako sinovljev odlazak ne bi trebao biti definitivan, ipak sve sluti na to, uključujući raskid s djevojkom (Milica Manojlović). Istovremeno Janko čeka vijesti iz bolnice o svojem ocu koji umire.

Dakle, uz razvod, obitelj se rastače smrću pretka i svojevoljnim odlaskom potomka. Ako prihvatimo da su svaki odlazak ili razlaz jedna mala smrt, onda su se u ovoj obitelji  gotovo usporedne pojavile prava (tjelesna) i metaforična smrt, pa bismo naslov mogli razumjeti kao ironiju, a ne kao  prikaz prirodnog reda. Možda griješim, ali čini mi se da je ova Martinićeva drama slabija od prijašnjih, ne samo stilski, već i u razradi likova i odnosa, manje slojevita i prilično obična. Da ju je napisao po završetku studija, vjerojatno bismo ga smatrali perspektivnim, a ovako, sada…

Prikaz restorana uoči otvorenja nije baš logičan jer restoran je u fazi očekivanja gostiju, a otkazivanje svečanosti dogodilo se u zadnji čas. Po kojoj su onda logici stol i stolice omotani  celofanom kao da su tek dovezeni? Nema veze što je to celofan, jer izgleda dekorativno, ali djeluje besmisleno. I onaj nespretni „val“ na podu pri dnu scene (osim ako se od vlage nije digao parket)! Ne nalazim opravdanje niti u podatku da je scenografiju osmislila (izuzetno nadarena) kostimografkinja Ana Savić Gecan! Alen i Nenad Sinkauz su svojom minimalističkom glazbenom intervencijom i dalje na tragu „manje je više“.

Glumce je odjenula Marta Žegura i odjeća  djeluje pomalo dronjavo, uz izuzetak prekrasne  Nikolinine (Dangubić) haljine. Osim u odabiru te haljine, ne prepoznajemo u čemu su Nikolinine dizajnerske kvalitete pri opremi restorana – govori se o ukusu i skupim materijalima, ali gdje je to? Njezin lik ostaje pomalo plošan i pritajen, osim kada se uzruja i kaže Janku: „Vježbaj. Život se vježba“.  Za razliku od nje, daleko je upečatljivija pametna i ogorčena Elza (Šarić Kukuljica) sa svojim promišljenim stankama u govoru i slikovitim definicijama. Janko (Meničanin), prikazujući osobu kojoj  se redom izjalovljuju planovi (restoran, sin, otac), pokazuje iznimnu količinu dobrog raspoloženja, pa iako varira u reakcijama, on prilično nesmetano nastavlja živjeti (pijuckajući s trojicom prijatelja koji opet navraćaju u restoran).

Ne sumnjam da su dramaturg Ivan Penović i redatelj  Aleksandar Švabić nastojali da predstava ne traje dulje od nužnoga, ali… Da nabrojim redom: Martinić je darovit, Švabić je mlad, a ja sam strpljiva.

ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2019, All rights reserved