„Posljednjih godina svjedoci smo neobične pojave: ljudi dolaze do zaključka da su (možda ipak) smrtni.(…) Ne govorimo o tome pa se neće ni dogoditi! (…) Ako bi se koje kazalište drznulo postaviti predstavu za djecu u kojoj se govori o onoj pojavi na s, učiteljice na nju ne bi vodile djecu. Željele su ih sačuvati od života. (Ima i danas takvih. Ne znam što doma kažu djetetu kada baka umre. Da je skoknula do kioska po cigarete i nikada se više nije vratila?) I sada, gle čuda, tema smrti sve više ulazi u dječja kazališta. (…)“ uvodne su riječi Livije Kroflin u katalogu 52. PIF-a ( Pupteatra internacia festivalo odnosno Međunarodni festival kazališta lutaka) održanog u Zagrebu od 13.-19.9.2019.
Urednica službenog programa izv. prof. dr. sc. Livija Kroflin vrlo dobro zna o čemu govori, budući da desetljećima prati lutkarsku scenu na domaćim i inozemnim pozornicama te kroz razgovor s lutkarima ima precizan uvid u situaciju. Prva PIF-ova iskustva vezana uz „pojavu na s“ bila su prije četiri godine s fantastičnom predstavom Kazališta lutaka Ljubljana „Patka, Smrt i tulipan“ (Fabrizio Montecchi u tehnici kazališta sjena, 2014.) kojom su razbijene predrasude o neodgovarajućim temama za djecu (prisjećamo se otpora odgajateljica i učiteljica prema predstavi „Ukradeno sunce“, GKL Split iz 2016. čime se iznova potvrđuje da treba podučavati odrasle, a ne djecu jer djeca znaju sve).
No, ukratko, čak tri „smrtonosne“ predstave bile su ove godine na PIF-u, a meni je najbolja bila „Doviđenja“ Kazališta lutaka Ljubljana (KIC, 15.9.2019.) u režiji Jasne Vastl. Svidjela se ona i žiriju (Maja Lučić Vuković, Edvard Majaron, Irina Niculescu Lewandowski), pa su joj dodijelili Grand prix „Milan Čečuk“, a nagradili su i glumca-lutkara, sjajnog Braneta Vižintina („za izvrsnost izvođenja“).
Na temelju slikovnice „Zbogom gospodine Muffin“ nagrađivanog švedskog autora Ulfa Nilssona (2002., s ilustratoricom Annom Clarom Tidholm) u dramaturškoj obradi Ajde Rooss i likovnom oblikovanju Jasne Vastl, nastala je nadahnuta, pametna i poetična priča o prolaznosti života (glazba Polona Janežič i Eduardo Raon, oblikovanje svjetla Igor Remeta). Glavni lik, zamorac August, pripovijeda o svojem životu potaknut pismom dječaka Lava (glas Aje Kobe), koji mu piše jer su mu rekli da će njegov ostarjeli kućni ljubimac August uskoro preminuti. Augustova priča jest priča o ljepoti života i nužnom kraju, istovremeno vrlo dirljiva i utješna.
Nevelike drvene figure zamorca Augusta, njegove obitelji i prijatelja vrlo su ljupke, a Vižintin im virtuozno udahnjuje život razgovarajući s njima (više mimikom nego riječima) onako kako komuniciramo s vrlo bliskim bićima. Vizualno dopadljiva, sjajno odigrana i režijski dinamična, predstava „Doviđenja“ krasan je primjer cjeline kojoj se ne treba ništa ni dodati ni oduzeti. Usput napominjem, da je više rastužila odrasle nego djecu (namijenjeno dobi od pet godina i starijima) jer kao što sam već izjavila, djeca znaju sve!