70. DUBROVAČKE LJETNE IGRE: "HAMLET"
21.8.2019. 4:19:54h
Hamlet i ficlek lubanje
Nije mi legao ovaj 'Hamlet', jer me nije dirnuo, jer me nije uvjerio i jer mi je bio tragikomičan
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Hamlet" / dubrovnik-festival.hr

Poput Orlanda, kipa na Stradunu ispred crkve svetoga Vlaha, tako je i izvedba Shakespeareove tragedije „Hamlet“ na tvrđavi Lovrijenac neka točka prepoznavanja Dubrovnika odnosno Dubrovačkih ljetnih igara. No, dok je „Hamlet“ u režiji Paola Magellija s Franom Maškovićem (1978.) u naslovnoj ulozi (27.-31.7. 2019., osvrt na izvedbu 30.7.2019.) kao posebno očekivan dramski događaj 70. Dubrovačkih ljetnih igara okupio brojnu publiku, Orlando se „sakrio“ u glomaznoj kutiji (mada je „Orlandova godina“) jer nije mogao „izdržati“ najezdu „neprijateljskih“ pogleda i dodira. Lovrijenac, međutim, ipak odolijeva ljudskoj bujici i dalje uvjerljivo „glumeći“ dvorac Elsinor (zapravo Kronborg) odnosno slutnju Danske kao tamnice  (krasna je to tvrđava, puna prolaza i lukova, debelih zidova i blage klaustrofobije) pa se Magelli odlučio glumcima staviti na raspolaganje sve tri razine, s naglaskom na ulaznu, najnižu, s bunarom.

Publiku na ulazu dočekuje grupa mladih glumaca (Hrvojka Begović, Domagoj Janković, Matija Čigir, Bernard Tomić, Karlo Mrkša, Pavle Vrkljan) koji joj izražavaju sućut zbog Držićeve smrti (1508.-1567.), što baš nema puno razloga, budući da su Shakespeare (1564.-1616.) i Držić tek tri godine bili suvremenici! Pri tome prostorom odjekuje glas duha Hamletova oca (Miše Martinović) čije se riječi teško razabiru budući da ga nadjačava  žamor publike (kasnije Hamlet više ne razgovara s Duhom, već odgovara na replike koje samo on čuje). Veseljaci s ulaza (spomenuta grupa mlađahnih glumaca) nude publici lubanje na prodaju (što je duhovit iskorak), a vremenom se prikazuju kao „preveseli“ grobari odnosno kao glumačka družina koja igra „Mišolovku“ (također sviraju, Begović klavir odnosno Mrkša gitaru). Izvrstan vizualni doprinos predstavi su projekcije Ivana Marušića Klifa, od vrtnje lubanja preko dočaravanja atmosfere odnosno ambijenta zbivanja (uz izuzetak pomalo smiješnog prikaza Ofelijina utapanja: ona sa stijene skače u vodu kao da ide na kupanje; lako što se rijeka verbalno i vizualno zamijenila morem, ali zašto se nisu izostavile riječi o drvetu kada se ona vere po klisuri bez najmanjeg drvceta!). Ono što je, nažalost, pomalo nespretno jest nagli prijelaz od projekcija prema svjetlu (Čavlek, Mijatović) pa umjesto laganog prijelaza iz jednog ozračja u drugo, dojam je „okretanja prekidača“. 

Neobičan je izostanak komunikacije među likovima: dok Polonije (Nikša Butijer) savjetuje sina Laerta (Ivan Colarić) kako se valja ponašati u novoj sredini, ovaj odlazi penjući se do najviše razine i iščezava, dovikujući se s ocem, što baš nije u skladu sa standardnim odnosom oca i sina; također je neobično da Hamlet ključne poruke odnosno svoja stajališta izgovara ležeći na tlu ili izvikujući ih u bunar, da se valja po tlu s Ofelijom (Anđela Ramljak) ili da se kraljica Gertruda (Nina Violić) ponaša kao „da nije odavde“. Možda je u ovoj predstavi nova percepcija likova, pa je Hamlet živčan, Ofelija erotski osviještena, a Polonije na rubu komičnog, no ja za to ne vidim razloga. Izuzetno je  zabavna scena, kod inače baš ne upečatljivog Klaudija (Milan Pleština) kada udara glavom o zid uzvikujući „ne podnosim ga“ uoči slanja Hamleta u Englesku! Mada vrlo markantan, posebno pri pjevanju žalopojki, Ermin Bravo svojim govorom (naglascima) odudara od standarda, ali on nije jedini, pa mislim da su znalci naglasaka pomalo „patili“. Usput, onaj dodani govor u završnici stvarno nije bio nužan… Rosencrantz (Enes Vejzović) i Guildenstern (Pjer Meničanin) su „popunjavali“ sliku urote oko Hamleta, dok Fortinbrasa (Ranko Zidarić) nisam vidjela prije poklona.

U cijeloj toj, pomalo smušenoj koncepciji kultne Shakespeareove tragedije, Frano Mašković se sasvim pristojno snašao, jer sve ono što on poduzima (hoda u gaćama, izvikuje tekst u bunar, liježe po podu ili…) u funkciji je prikaza čovjeka koji je rastrgan između osjećaja i razuma, između onoga što zna i morala koji mu brani akciju (mada bez opterećenja šalje svoje bivše prijatelje u smrt). Scena u kojoj grobari bacaju zemlju i lubanju na najnižu razinu ima jaku estetsku komponentu, mada izgleda čudno kada Hamlet potom razgovara s komadićem razbijene lubanje (metafora raspada njegova svijeta?). Scenografski  dodaci (Lorenzo Banci) predivnoj tvrđavi u vidu trosjeda i klavira su pomalo bizarni (spominjane Marušićeve projekcije sasvim su dostatne), kostimi (Leo Kulaš) neujednačeni: Polonije u crvenom prsluku, Ofelija u vidljivom grudnjaku, Gertruda u haljini s kojom ne zna što bi, a glazba (Ljupče Konstantinov) u funkciji predstave.

Nije mi „legao“ ovaj „Hamlet“ , jer me nije dirnuo, jer me nije uvjerio i jer mi je bio tragikomičan. Bilo bi mi drago da sam u takvom promišljanju manjina.

ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2019, All rights reserved