OLJK I HNK OSIJEK: "DONJODRAVSKA 11"
23.7.2019. 1:45:51h
Jesu li istina i nostalgija neprijateljice?
Dragi su mi Drago Hedl i Zlatko Sviben, ali mi je draža istina (Amicus Plato…): trebalo je to kraće, konciznije i emotivnije
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Donjodravska 11" / ljetokulture.osijek.hr

Napomena: kritika je u skraćenom obliku objavljena 17. srpnja 2019. u Vijencu, br. 662-664

Drago Hedl (1950.) je novinar, istraživački novinar i to jedan od najboljih: traga za činjenicama, druguje s brojkama, važe rečenice i vjerojatno nastoji odagnati sve što bi ga omelo u sagledavanju istine. No, on je također biće s osjećajima i sjećanjima koja pušta da šeću rodnim Osijekom, ne ometa ih dok prčkaju po dravskom koritu i bodri ih u stvaranju neke davne, djetinje slike svijeta.

Gore napisane rečenice su  isključivo moja pretpostavka o nastanku njegovog romana  „Donjodravska obala“ (Naklada Ljevak, 2013.) u kojem, kroz usta dječaka Dade Keniga, dočarava poslijeratni (Drugi svjetski rat) život na adresi Donjodravska 11 gdje su uz njegovu obitelj (mama, tata, omama) živjeli njihovi susjedi, svatko sa svojim bremenom sreće i nesreće. Dadina folksdojčerska obitelj bila je stigmatizirana činjenicom da su neki muškarci poginuli na neprijateljskoj strani, odnosno odbjegli u inozemstvo, da usprkos lojalnosti novoj državi (godina je 1956.) otac nije član Partije, da odlaze u crkvu (što dakako nije zabranjeno) i da doma govore njemački.

Katastrofa obitelji počinje malim zbivanjima vezanim uz oca: sumnjičenjem za krađu tvorničkih otpadaka, za sabotažu pri rezanju stupa skele kako bi oslobodio zaglavljenog dječak, ispitivanjem o tranzistoru  dobivenom  na nagradnom natjecanju preko Glasa Amerike i insinuacijama vezanim za mladog susjeda koji se odlučuje na  bijeg u inozemstvo da bi kulminirala optužbom za palež Kožare, hapšenjem i dugogodišnjim zatvorom (s prethodnim otkazom i sumnjom u otuđenje baštine, rimskih novčića pronađenih na dravskoj obali). Sudbine brojnih likova isprepliću se kroz epizode smještene u spomenutoj  kući i obližnjoj krčmi „Ribarskom domu“ predstavljajući jedan, ne tako davni, ali ipak prošli život, temeljen na situacijama (nesumnjivo istinitim  događajima i likovima) jednog odrastanja koje  postaje arhetip  za neki drugi, prijašnji Osijek.

Redatelj Zlatko Sviben (1954.) posegnuo je za spomenutim romanom kako bi „scenarijsku dramatizaciju“ u žanru sceno-kino-romana postavio ispred nekadašnjeg Ribarskog doma (danas krčma „Javor“) pod naslovom „Doljnjodravska 11“ za  otvorenje Osječkog ljeta kulture (28.6.2019.) u koprodukciji s HNK Osijek (osvrt na izvedbu 1.7.2019., u toploj noći bez komaraca, ali ipak četiri sata na neudobnim tribinama). Odlika Svibenovih predstava su zanimljiva scensko-redateljska rješenja i dugo trajanje izvedbi, raznoliki glumački ansambl (profesionalni glumci, studenti, ovaj puta čak i djeca) i naglašene emocije (prisjetimo se njegove predstave „Unterstadt“ prema romanu Ivane Šojat na sličnu temu).

U slučaju ove predstave, nije bilo nužno odigrati baš sve prizore (u knjizi sam ih nabrojala 59, u predstavi ih je  navedeno 76, zajedno na pozornici i projekcijama), jer je priča sasvim jasna i bez braće Bilek, bez Ivice na noši, bez stalnog  ulaženja Veronike i Stipe u zahod, bez usputnih, na prvi mah nejasnih Zagoraca, bez… Veliki je izazov prostrana scena na kojoj usporedno stoje svi radni ambijenti (Saša Došen; zbilja me jako zanima prilagodba za kazališnu pozornicu), mogućnost velikih projekcija (Josip Grizbaher) koje se izravno nastavljaju na kazališnu izvedbu (odličan je prijelaz između projekcija i dramske radnje: crno-bijele kada se radi o sjećanju i u boji kada se radi o sadašnjosti, budući da je predstava osmišljena kao veza između prošlosti i sadašnjosti) i ekonomiziranje vremenom pri prijelazu među scenama  (nema famoznih binskih radnika!).

Ne podudara se  broj likova i glumaca, jer osim glavnih protagonista svi ostali igraju po nekoliko uloga (na sceni i na filmu), ali su na pozornici cijelo vrijeme odličan mali Dado u neumornoj i prirodnoj interpretaciji Vite Čička i decentni, mada povremeno pomalo patetičan (ah, slatka sjećanja čak i kada otkrijemo da su gorka) Darko Milas kao odrasli Dado (Hedl Kenig). Izvrsna kao Omama je Vlasta Ramljak, najmarkantniji lik Donjodravske 11 i obitelji Kenig (zapravo Koenig, ali…) i mada je na pozornici znatno svadljivija nego u romanu („Bila je blage ćudi i nasmijana, uvijek dobre volje i nikada  se nije svađala sa susjedima…“)  odlično  odražava buntovni duh i nepokolebljivu volju. Mada oličenje razuma, ona se ni u najtežim financijskim vremenima ne želi odreći šnapsa, cigareta i novina!  

Vrlo su uvjerljivi Antonio Jakupčević kao naivan i dobronamjeran Dadin otac i Ivana Soldo Čabraja kao brižna i uglavnom bespomoćna Dadina majka. Učestalom pojavom i zadanim likom odlikovali su se ljubavnici Juraj (Aljoša Čepl i njegov neodoljivi i opasno vjetrogonjasti motor) i Veronika (Dina Vojnović), njezin otac Kuštro (Vjekoslav Janković) i brat, neuspjeli emigrant Stipe (Lino Brozić), stalno prisutni u „Ribarskom domu“ konobar  Lazo (Mario Rade) i „špiclov“ (doušnik, Domagoj Mrkonjić), slikoviti oficir Trendo (Miroslav Čabraja) i njegova priležnica Nevenka (Selena Andrić; da je umjesto na snimci doslovce odigrala scenu bacanja Trendove odjeće u Dravu, bilo bi to doista vrlo, vrlo ambijentalno!), frustrirani pijani učitelj (Vladimir Tintor), opaki inspektor i dobrodušni ujak (Draško Zidar)… Tek usput ću spomenuti  da se i sam redatelj Sviben „uprizorio“ na projekciji kao blagajnik na željezničkoj stanici!

U ta davna vremena, ne samo u Osijeku nego i u drugim gradovima, postojale su neizmjerno važne i vrijedne krojačice koje su svojom „Singericom“ prekrajale „nenosive“ , mahom poklonjene komade odjeće u poželjne (odlična epizoda s Dadinim kaputićem) pa nikako ne mogu izostaviti kultnu Frau Faler (Jasna Odorčić), ali ni Duška Modrinić koji se pojavljuje  „gore i dolje“( na projekcijama i na pozornici) s naznakom da je posebno  dobar kao  gnjavatorski kondukter u vlaku.  Svojim su doprinosom atmosferu i ambijentalnost obojili kostimografkinja Zdenka Lacina, skladatelj Igor Valeri (mada su mi nastupi Sanje Toth bili nepotrebni, koncepcijski, ne izvedbeno) i nevidljiva, ali nužna suradnica za scenski pokret Katarina Arbanas.

Dragi su mi Hedl i Sviben, ali mi je draža istina (Amicus Plato…): trebalo je to kraće, konciznije i emotivnije – niti je Hedl pisao svoj ispovjedni roman jer nije imao drugog posla, niti je Sviben režirao zato što mu je bilo dosadno. Pa onda su nas, koji nismo sentimentalno vezani uz  Osijek, trebali natjerati da plačemo, vrištimo, proklinjemo, a ne da gledamo na sat. Nisu tada bila ružna vremena, nego, kao i uvijek ljudi. Kako nekada, tako i danas!

ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2019, All rights reserved