2. MEDITERANEO: ZERO EN CONDUCTA, „POSLJEDNJI BRIGITTIN PLES“
9.7.2019. 1:32:44h
Ples tijela i lutke, života i smrti
Scenski pokret i trenuci uspješnog humora svakako su najjači aduti predstave 'Posljednji Brigittin ples' koji su se na trenutke izgubili u predugačkim solističkim plesnim točkama i koketiranju s efektnim trikovima za 'kupovanje' publike
Izvor: kritikaz.com
Autor: Kristina Tešija
"Posljednji Brigittin ples" / Promo

Drugi Mediteraneo, u organizaciji Kazališta lutaka Zadar, treće je večeri ugostio španjolsko kazalište Zero en Conducta i njihovu toplu, zabavnu i vizualno primamljivu lutkarsku predstavu za odrasle „Posljednji Brigittin ples“. Premisa koju se moglo iščitati iz programske knjižnice festivala najavila je predstavu o staroj Brigitti koja sjedi u sjedalici sastavljenoj od vlastitih sjećanja, a fizički uprizorenoj u invalidskim kolicima. Brigitte je stara, ali njezin je duh, kako to i biva, živ i povezan s njenom mladošću i životom plesačice. Brigitte osjeća da je došlo vrijeme odlaska i upravo si evociranjem sjećanja uspije priuštiti taj posljednji ples.

Brigitte je u ovoj predstavi otjelovljena u zaista simpatičnoj i toploj stolnoj lutki ljudske veličine smještenoj u sjedalici čiju prirodu invalidskih kolica otkriva tek činjenica da se kotačima pokreće po pozornici. Ovo kretanje i samu animaciju lutke izvodi glumački par Julieta Gascón Roque i José Antonio Puchades (Putxa) (potpisuju i režiju, scenografiju te produkciju predstave), otvarajući i bogateći izraz plesnim točkama koje se najsnažnijima pokazuju u zajedničkim izvedbama ovog uvježbanog i izvrsnog dvojca.

Predstava zapravo cijelim svojim trajanjem balansira između lutkarske predstave i plesno-akrobatske izvedbe. Brigittino opraštanje od svijeta plesom koji egzistira u sjećanjima i koji se uprizoruje solističkim plesnim točkama obojeno je melankolijom i evociranjem "nekih bezbrižnijih vremena" što se otkrivaju u koreografiji, kostimografiji (Agnès Luces de Neon, Claudia Fascio), pokretu i mimici izvođača i glazbenoj podlozi (Red Vox Studio u kolaboraciji s Mans O i Nil Fruitos).

Ipak, solističke izvedbe Gascón Roque i Puchadesa, koliko god tehnički i stilski bile ispolirane i vizualno dojmljive, na trenutke se otvaraju kao mjesta usporavanja radnje, gubljenja niti u narativu i trenuci u kojima će se gledatelj zasititi i zaželjeti Brigitte koje je u ovoj predstavi na trenutke nedostajalo. Pogotovo se to osjetilo upravo u solističkim plesnim točkama koje su svjetla reflektora preusmjerile na glumce/plesače, ostavivši (ovaj se glagol zaista čini primjerenim za taj prizor) Brigittu na samom rubu pozornice, glave pognute na prsa.

Animacije lutaka i plesne koreografije u predstavi se preklapaju te se elementi koreografiranog plesa ogledaju i u pokretima lutaka. No ovaj adut predstave na trenutke se gubio u oštrim rezovima koji su se pojavljivali između duljih animacija Brigitte u sjedalici/kolicima i solističkih plesno-glumačkih točaka koje evociraju njezina sjećanja i aludiraju na naslovni, posljednji ples. Izvođači ne pokreću samo Brigitte u strogo fizičkom smislu, animirajući lutku. Oni su i pokretači jedinog preostalog u Brigittinom životu u trenucima opraštanja od svijeta – uspomena na proživljeni život i izgubljenu slobodu kretanja.

Gascón Roque i Puchades sinkroniziranost su pokazali i u zajedničkoj animaciji lutke kojoj su „posudili“ svatko po jednu ruku i čiju su glavu pokretali štapićem, a iz Brigittinih pokreta (neka vas ne zavara njena zatočenost u sjedalici) očitavali su se istovremeno i toplina i humor koji se probio do publike usprkos nedostatku dijaloga u predstavi. Animacijski najvještijim ovaj se dvojac pokazao u sceni animiranja mlade Brigitte čiji su lik oblikovali dlanovima, sinkroniziranim scenskim pokretom učinivši kretnje lutke bajkovitim, fluidnim i vizualno efektnim. U ovoj je sekvenci Brigitte apsolutno oživjela, nesputana kolicima, godinama i vlastitim tijelom, a priča je značenjski obogaćena plesom koji se ostvario na dva plana – kako doslovnim plesom i suigrom tijela glumaca, tako i metaforičkim prizorom jednog života, mladosti i sjećanja.

Zaključno, scenski pokret i trenuci uspješnog humora svakako su najjači aduti predstave koji su se na trenutke izgubili u predugačkim solističkim plesnim točkama i koketiranju s efektnim trikovima za "kupovanje" publike, poput Brigittinog igranja s gramofonskom pločom i pretvaranjem u otkačenu DJ-icu ili njezinog bacanja bombončića u publiku (predstava je, prisjetimo se, najavljena kao predstava za odraslu publiku pa ovaj postupak na trenutke gledatelja može zbuniti, ali i vratiti u vrijeme djetinjstva i susrete sa starijim susjedama i vlastitim bakama koje su uvijek u džepovima skrivale pokoju slatku deliciju). Ipak, dojma sam da je predstava „Posljednji Brigittin ples“ uspjela posjetiteljima Mediteranea pružiti glazbeno i vizualno očaravajuće trenutke reminiscencije i jedan slatko-gorki pogled na život.

ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2019, All rights reserved