Završnica 30. Muzičkog bijenala Zagreb pripala je baletnoj izvedbi pod nazivom „Hero is tired / Heroj je umoran“ (Zagrebačko kazalište mladih, 13.4.2019.) u koreografiji Giuseppea Spote, na glazbu Frana Đurovića i u izvedbi baletnog ansambla HNK Ivana pl. Zajca iz Rijeke (premijera u Rijeci 16.4.2019.). Zbog skladbi koje često piše za predstave, Đurović (1971.) je dobro poznat kazališnoj publici, a suradnja 26. MBZ i HNK u Varaždinu (2011.) iznjedrila je balet „Zovem se Nitko“ u koreografiji Massimiliana Volpinija.
Prema najavi u katalogu 30. MBZ-a proizlazi da je Đurović bio inspiriran pjesničkom zbirkom „Zidne novine“ Arsena Dedića u kojoj postoji pjesma naslovljena „Heroj je umoran“: „dojadilo mu je biti / klatežu zabavan / takorekuć voljen / tekorekuć slavan… jer su puti sivi / jer je sparan dan / jer mu se ne živi / jer je umoran; mogao bi dalje / nije neotporan / samo malo zgađen / i malo umoran….“.
U kazališnoj knjižici o tome više nema riječi, a zbivanja na sceni prikazuju masu bez individualnosti, povodljivu i gladnu pomodnih zbivanja, nespremnu za vlastiti život i okrenutu onom što zajednica (upitnih moralnih i intelektualnih vrijednosti) proglašava „cool“ (opušteno), a vođe, bolje rečeno predvodnici postaju heroji. Problem nastane kada se heroj umori ili mu sve dosadi!
Đurović svoju elektroakustičku glazbu opisuje kao „…punu boja, punu emocija – boli, ljubavi, tuge, ali i nervoze, agresije, ljutnje na samoga sebe i cijeli svijet. I beskrajnog umora.“ U skladbi nalazimo izmjenu „čistih“ glazbenih fragmenata više ili manje obojanih elektronikom sa šumovima (poput disanja) ili prodornim zvukovima, čime se mijenja raspoloženje i ugođaj na pozornici.
U naizmjeničnom nastupu manjih i većih skupina plesača možemo prepoznati tenziju između individue i grupe. Petra Pavičić je sagradila scenu od kocaka koje imaju jednu uglačanu plohu, pa se njihovim okretanjem uz svjetlosne promjene (Nuno Salsinha) ostvaruju različiti stupnjevi jasnih odnosno zatamnjenih scena. Tome doprinose i njezini kostimi koji počinju temeljnom bijelom bojom, zbivanja priskrbljuju crvene elemente (samo ulazni i izlazni par je potpuno u crvenom), da bi se pojavom protagonista u jednakoj srebrnoj odjeći poništila individualnost (tko postaje što).
Možda sve ovo nije stvarna priča zamišljena u baletu „Heroj je umoran“ i možda je to samo moja interpretacija, (nemojte se opterećivati potrebom za razumijevanjem) no smatram najvažnijim da suvremeni autori imaju priliku surađivati. Ujedno se nadam da će odličan ansambl i zanimljiva glazba nastaviti svoj zajednički kazališni život.