Djeca u različitim sredinama vrlo predano sakupljaju sličice životinja „iz čokoladica“, posjećuju seoska dvorišta, farme i zoološke vrtove, nosaju uokolo plišane i gumene igračke u obliku životinja (koji puta se čudim dinosaurusima ili kornjačama) i vrlo uporno zahtijevaju kućne ljubimce (uglavnom ipak mačke, pse i kuniće... ptičice i ribice također dolaze u obzir). Pa kada već doživljavaju životinjski svijet blizak vlastitom, nije rijetkost da se u umjetnosti za djecu (ne mislim sada na basne namijenjene također i velikima ) životinjskim likovima pripisuju ljudske osobine, posebno kada se želi prikazati neka negativna emocija.
Jedna od najsnažnijih nesumnjivo je strah (vele i pohlepa, ali ovu ćemo prepustiti odraslima) kojom se bavi predstava „Mali rakun“ redateljice Ljudmile Fedorove (ujedno autorice teksta predstave prema priči Lilian Muur „Rakun Mrvica i taj, koji sjedi u bari“ napisane 1963. koja je postala vrlo popularna u Rusiji nakon ilustracija Vladimira Suteeva) u izvedbi Gradskog kazališta lutaka Split (15.3.2019.) čiju sam izvedbu imala priliku vidjeti u sklopu 27. SLUK-a u Osijeku (31.5.2019.).
Ukratko, rakun Mrvica (Petra Kovačić) odlučuje mami (Andrea Majica) donijeti trsku i hrabro kroz šumu kreće prema jezercu, bari, lokvi. Na tom ga njegovom putom životinje (dikobraz, tvor, crvić, cvrčak) ne ohrabruju nego straše „Onim koji sjedi u bari“ i u tome je posebno uvjerljiv kunić (izvanredno duhovito osmišljen i animiran kako lutkom tako i rukama u bijelim rukavicama – Tvrtko Štajcer, Ivan Medić, Andrea Majica) sa svojom izjavom kako taj netko „sjedi i bulji“ (a pri tome ima užasno dugačke uši). Kada mali rakun konačno pristigne do bare gdje je željena trska (ne baš likovno inventivno osmišljena) i sam ugleda (putem kazališta sjena) Onog koji sjedi, mada nema dugačke, već male uši i prugu preko njuškice… Neustrašivi Mrvica mu priprijeti štapom, na što mu Onaj koji sjedi uzvraća istom gestom, a na Mrvičin osmijeh uzvraća osmijehom… Aleksandra Kovalskaya autorica je likovnosti predstave pri čemu ima vrlo zanimljiva rješenja, posebno u slučaju već spominjanog izvrsnog kunića, dok je šumsko okruženje naglašeno šareno obojano.
Prilikom gledanja predstave, činilo mi se, posebno u slučaju maloga rakuna i njegove mame, da su previše „slatkasti“, ali sam se onda prisjetila da Oni koji sjede oko mene u gledalištu imaju oko tri ili malo više godina i da je u tom slučaju ljupkost puno primjerenija od avangardnih umjetničkih likova na tragu art brut (ukratko, ružnih).
I dok predstava „Mali rakun“ razbija strah, predstava „Jaje“ Zlatka Krilića u režiji Dubravka Torjanca i izvedbi Dječje i lutkarske scene HNK u Varaždinu (24.3.2018.) na 27. SLUK-u (30.5.2019.) podučava koje se sve životinje (osim ptica, konkretno pilića kojeg priželjkuje dječak) mogu izleći iz jajeta. Dječak (Filip Eldan) susreće, umjesto željenog pilića, kornjaču, zrikavca, orla, pauka, noja, žabu, puža, krokodila, zmiju i hobotnicu, tako da zaključuje da očito pilići uopće ne dolaze iz jajeta – jedva ga je samo pile uvjerilo u suprotno.
Ova duhovita Krilićeva priča odavno je vrlo popularna među lutkarima, jer omogućuje zanimljiva likovna rješenja (Ivan Duić) i raznoliku animaciju (Katarina Arbanas, Nikša Eldan) upotpunjenu pjesmicama (Vid Novak Kralj, Vesna Kosec Torjanac). Iako su neke lutke vrlo uspjele (orao, pauk), prilično su nespretne za animaciju, dok je glazba pomalo stereotipna (uz izuzetak one puža i zmije).
Predstave „Mali rakun“ i „Jaje“ više ili manje uspješno ukazuju na neke „strašne“ ili „čudne“ pojave u dječjem svijetu, ujedno upozoravajući odrasle da djeci valja prilaziti na pristupačan, njima primjeren način.