9. GIBANICA, KLAPA 2
Prepoznavanje plesa
Možemo li doista pod pojmom plesa početi prihvaćati svako gibanje (jer i zvuk je itekako gibanje medija kroz koji prolazi) teško je reći – možda sam konzervativna, ali meni ples još uvijek podrazumijeva vidljive usklađene pokrete
Objavljeno: 13.5.2019. 2:14:22
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Zaključana" / Jure Kravanja, Matija Lukić

9. bijenale slovenskog suvremenog plesa – Gibanica (27.2.-2.3.2019.) donio je vrlo različite plesne, glazbene i performativne izvedbe, pa sam u nekima od njih vrlo teško prepoznala uobičajenu plesnu predstavu. Uz čuvenu  predstavu „Zajedno“, posljednja dva festivalska dana imala sam priliku vidjeti još pet kraćih izvedbi (sve zajedno su jedva dosegle šest sati) među kojima mi je najbliskija plesnom izričaju bila predstava „Zaključana“, autorski projekt  Veronike Valdes (1992., koncept, koreografija, ples, oblikovanje glazbe). Uz naglašeno ritmičku glazbu, pratimo ljudsko biće koje proživljava strah, tjeskobu i bespomoćno pokušava otkriti gdje je i zašto je tu. Oštrih pokreta, plesačica prikazuje skalu snažnih osjećaja i uvlači nas u svijet beznađa. Intenzitet kojim se zbiva ova predstava doista preplavljuje svakog i ostavlja bez daha tih dvadesetak minuta.

Neposredno prije spomenute predstave (1.3.2019.) u istom komornom prostoru Plesnog teatra Ljubljana mogla se vidjeti predstava „Koncert tijela“ u kojoj su kao autori, koreografi i izvođači nastupili Ana Romih (1991.) i Beno Novak (1991.). Predstava počinje u mraku kroz koji odzvanja pljeskanje, za koje, postupnim osvjetljavanjem, otkrivamo da su udarci dlanova o vlastito i partnerovo tijelo. Kako izvedba traje, tako se udarci ritmiziraju pa se pokret i zvuk usklađuju, da bi se ponovo razišli. Tijela su glazbala, predstava je osebujni koncert – ali kako imenovati takvu izvedbu?

Posljednji dan 9. Gibanice (2.3.2019.) protekao je u znaku ispuštanja, osluškivanja i propitivanja glasa i njegovog odnosa prema tijelu i pokretu. Predstava  „Poesis vlastitostiSnježane Premuš i Roka Vevara uključivala je gledatelje u slušanje tuđih i vlastitih glasova kroz svojevrsno opuštanje, tako da svaki pojedinac samostalno, ali ujedno potaknut okolinom, liježe, ustaje, kreće se ili sjedi (kako me se cijela atmosfera niti akcija nisu  baš dojmile, pronalazila sam komične elemente, poput naguravanja  dvoje ljudi oko iste stolice).

Autorica i koreografkinja Maša Kagao Knez na glazbu Kristijana Korata osmislila je predstavu „Koncert za Mam“ (posvećenu svojoj baki). Preplet glazbe, pjevanja i plesa daje uzbudljivu glazbenu skicu, ali nisam sigurna, bih li to nazvala izvedbom suvremenog plesa. A to definitivno nije niti posljednja festivalska predstava Irene Tomažin ZagorčnikMes(t)o glasu“ u kojoj je glas središnjica i apsolut nad svim. On je materijalan iako ga se ne vidi, duhovan i kada je sveprisutan u svojoj pretjeranosti…

Možemo li doista pod pojmom plesa početi prihvaćati svako gibanje (jer i zvuk je itekako gibanje medija kroz koji prolazi) teško je reći – možda sam konzervativna, ali meni ples još uvijek podrazumijeva vidljive usklađene pokrete (koje ne moram nužno čuti!).