29. MARULIĆEVI DANI
9.5.2019. 1:24:40h
O obitelji, pojedincima, marginalcima i pokojem razočaranju
Predstave 29. Marulićevih dana mogla bih podijeliti u tri kategorije: problematiziranje teme međuljudskih odnosa (kako obiteljskih, tako i onih prijateljskih i susjedskih), marginaliziranih skupina i pojedinaca i inovativan pristup kazališnoj formi
Izvor: kritikaz.com
Autor: Kristina Tešija / gledam.org
"Ispravci ritma" / BADco.

Ovogodišnji, 29. Marulićevi dani u Split su doveli tjedan dana drame, a ja sam uspjela pogledati i osvrnuti se na ukupno jedanaest od dvanaest gostujućih dramskih gostovanja. Dok mi je glava još uvijek puna dojmova, iako je ovaj festival zatvoren prije više od tjedan dana, vjerujem da se mogu još jednom (a nadam se suvislo) osvrnuti na pogledano i izvući neke zaključke.

Teško je i možda suvišno sada na silu tražiti poveznice među odabranim predstavama, mogu ih tek podijeliti na nekoliko kategorija kada razmislim o tematici i pristupu kazališnoj formi. U ovom mi trenutku na pamet padaju tri kategorije u koje bih ih mogla svrstati; problematiziranje teme međuljudskih odnosa (kako obiteljskih, tako i onih prijateljskih i susjedskih), marginaliziranih skupina i pojedinaca i inovativan pristup kazališnoj formi.

Tema obitelji nezaobilazna je i plodna u kazališnom stvaralaštvu, a na Marulićevim se danima u tom pogledu svakako istaknula komorna predstava „Susret“ autorice i redateljice Nine Mitrović (Olginu kritiku pročitajte ovdje), s izvrsnim izvedbama Siniše Popovića i Filipa Križana u ulogama otuđenog oca i sina. „Susret“ je priča koja nenametljivo, ali sigurno kopka po ustaljenim obrascima ponašanja, izvlači ih na površinu, bez obzira koliko je vremena proteklo od njihovog zbivanja, daje im na važnosti i suptilno ukazuje na ulogu koju i najmanje, često zaboravljene geste, postupci i riječi imaju na ljude oko nas, a pogotovo one koje odgajamo, koji nas odgajaju i s kojima odrastamo. Mitrović ni u jednom trenutku ne docira, ne pojašnjava publici niti im ukazuje na nit vodilju u vlastitom tekstu; ona to u potpunosti prepušta dijalogu i izvrsnoj glumi Križana i Popovića i u tome leži tajna uspjeha ove predstave. Žiri čitatelja dnevnog lista Slobodna Dalmacija nagradu za glumačko ostvarenje dodijelio je upravo Siniši Popoviću za ulogu u ovoj predstavi.

Emet“, predstava koja je odnijela nagradu Marul za najbolju predstavu u cjelini (Olginu kritiku pročitajte ovdje), kao i  za režiju (Samo M. Strelec), u prvi plan također stavlja anamnezu jedne obitelji, točnije trauma koje su obilježile taj kolektiv, ali i, najvažnije, djevojčicu Luciju koja u ovoj mračnoj predstavi traga za odgovorima. Predstava Emet Ivane Šojat, nastala u  produkciji Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku, istovremeno je uznemirujuća i iznenađujuće vedra, ali je manjkava u gradnji glavnog lika djevojčice; glas kojim Lucija progovara odiše odraslim razmišljanjem, ostavljajući dojam izgovaranja riječi koje teško da biste čuli iz usta djeteta. Zbog takvog se pristupanja karakterizaciji lika djevojčice gubi njezin dječji pogled na svijet, nešto što bi trebalo biti temelj ovih traganja za sjećanjima.

Među nagrađenim se predstavama našla još jedna koja narativ gradi oko povijesti jednog pojedinca i obitelji. Riječ je o predstavi „Svaki tvoj rođendan“ čiji je dramski predložak napisao Miro Gavran i odnio Marula za suvremeni dramski tekst festivalske predstave, a Olga Pakalović Marula za najbolje glumačko ostvarenje. „Svaki tvoj rođendan“ (Olginu kritiku pročitajte ovdje) u produkciji Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, ujedno je i najveće razočaranje koje nosim s ovog Festivala. Ova je predstava primjer posezanja dramskog pisca, redatelja i kazališta za komadom koji će biti lagan, koji će publiku zabaviti i koji će se tek ovlaš, više reda radi, dotaknuti društveno-političke zbilje vremena koje opisuje. Svaki tvoj rođendan tako više nalikuje nizanju prizora koji nerijetko skliznu u repetitivnost koja funkcionira kao pokušaj spašavanja priče dodajući joj naknadni smisao. Ništa od tog smisla i poruke ne da se, nažalost, iščitati iz karakterizacije likova, njihovih postupaka i raspisanih dijaloga. Sve skupa nalikuje nizu skečeva koji su povezani atmosferom rođendanskog slavlja, likovima i, a ovo me možda najviše od svega smeta, na silu uguranim dramatičnim preokretima koji se, vidi vraga, zbiju baš uvijek za vrijeme proslave rođendana nesretnog Marijana.

Predstave „Pansion Eden“ (koja je izvedena van konkurencije), „Govori glasnije“ i „Ni prijatelj ni brat“ u ovoj mojoj kategorizaciji obrađenih tema spadaju u nekakav međuprostor problematiziranja međuljudskih odnosa (obitelji, prijatelja i susjeda) i otvaranja teme marginaliziranih. „Ni prijatelj ni brat“ umjetničke organizacije Četveroruka, autorice Marine Petković Liker (Olginu kritiku pročitajte ovdje), osvježenje je na ovogodišnjem Festivalu hrvatske drame; ova predstava osvaja svojom toplinom, iako su teme kojima se bavi duboko potresne i neugodne, a atmosfera toliko čemerna da gledatelja na trenutke optereti do te mjere da ni on sam ne zna uživa li ili bi najradije pobjegao. Komunikacija s publikom, ostvarena prije početka predstave, ostaje lebdjeti u zraku ovog stana (predstava je izmještena iz klasičnog kazališnog prostora i smještena u kompleks Vile Dalmacija) i gledatelj ne može ne osjetiti suosjećanje s neurozama, strahovima i ljutnjama koje i ove žene osjećaju.

"Govori glasnije“, nagrađen Marulom za najbolje glumačko ostvarenje (Nikša Butijer), autorski projekt Bobe Jelčića, u izvedbi ansambla Satiričkog kazališta Kerempuh (Igorovu kritiku pročitajte ovdje) u obiteljski kolektiv uvodi marginaliziranog pojedinca u osobi Branke koja iz susjedne BiH dolazi u Zagreb u potragu za poslom. Ova društveno angažirana predstava će vas svakako nasmijati, ali taj smijeh dolazi u paketu s ironijom koja svoju punu snagu dobije tek u otvorenosti publike da joj se i sama pridruži i samoironično pogleda na vlastito ponašanje koje možda, u promatranju širih, političkih okvira, i nije toliko bitno, ali koje je, negdje “odozdo”, godinama odgovorno za društvo u kojem živimo i koje deklarativno prihvaća svakoga, sve do trenutka kada taj neki Drugi mu ne dođe pred nos i poremeti svakodnevni, obični život i rituale na koje je naviknulo.

Treća u ovoj među-kategoriji, „Pansion Eden“ (Igorovu kritiku pročitajte ovdje), također polazi od (proširenog) obiteljskog kolektiva i dramski zaplet gradi na marginaliziranima; skupini sirijskih migranata koji tragično poginu gušenjem u vozilu kojim ih krijumčari prevoze preko europskih granica. Ovaj autorski projekt mađarskog redatelja Árpáda Schillinga, koautorica Juli Jakab i Éve Zabezsinszkij te čitavog glumačkog ansambla ZKM-a, ipak prerasta u moraliziranje više nego što problematizira iako se najavljuje kao komad društveno angažiranog teatra. Tema izbjeglica zgodno je poslužila kao okidač nastajanju priče i gradnji sukoba između likova, ali nikakve posebne angažiranosti u ovom teatru nema. Već viđena, mnogo puta korištena kritika društva ovdje se oslanja na teme ratnih zločina i profiterstva, preljube, rasizam i ksenofobiju, kriminal u koji su upleteni pojedinci, njihove tvrtke i crkva. Ova kritika adresira, ali ne problematizira, a čini se da je u tomu sadržan najveći manjak predstave koji od nje čini, usprkos izvrsnim izvedbama glumačkog ansambla, hladnu, sterilnu i predugačku predstavu koja će u jednom trenutku umoriti gledatelja.

Marginalizirane skupine i društvena odgovornost ogledaju se i u predstavama „Djevojčica sa žicama“, „Proba orkestra“ i „Brodolomke“. „Djevojčica sa žicama“ (Deklica s strunami) kazališta SNG Drama Ljubljana i Moving Music Theatre Bitola, nastala prema tekstu Maje Hrgović, u režiji, scenografiji i glazbi Marjana Nećaka, a koji je za nju nagrađen  Marulom za umjetničko ostvarenje, propituje otvorenost Europe prema pojedincu koji u njoj odluči pronaći samoostvarenje. Predstavu na svojim leđima nosi Barbara Cerar u snažnoj i energičnoj izvedbi, a jednako joj dobro „leže” i gluma i pjesma, vješta je u scenskom pokretu i energija njezine izvedbe ni u jednom trenutku ne jenjava. Od silnih metafora koje na trenutke ostavljaju dojam zalihosnosti, u ovoj su se predstavi u prvi plan ipak uspjele probiti crtice koje su više od ikakve priče i pjesme o traumi i Europi približile neslomljivost ljudskog duha i vječnu potragu za srećom koja se, eto ironije, uopće ne nalazi na kraju putovanja, kako i djevojčica, sada već stara žena, zaključuje pri kraju predstave. Između svih tih žica o kojima predstava progovara kuca neko srce, ali to nije srce Europe koje violinistica uporno traži, to srce je nešto sasvim drugo, nešto što je ova predstava pokušala dohvatiti. Na trenutke se približila tome, da bi se već sljedećih udaljila, ali, ipak, na kraju svega i pokušaj obračunavanja s ovakvim temama nešto vrijedi.

Proba orkestra“, kazališna adaptacija poznatog Fellinijevog filma u izvedbi ansambla Zagrebačkom kazalištu mladih (Olginu kritiku pročitajte ovdje), režiji Edvina Liverića i dramatizaciji Nine Mitrović, u silnim je upiranjima prstom u drugog na površinu uspjela izvući, nekad više, a nekad manje uspješno, mane pojedinaca koji progovaraju prije nego onih o kojima su progovorili. Ipak, problemi koje kazališna adaptacija „Probe orkestra“ na ovaj način detektira i izvlači na vidjelo ipak su toliko brojni da u predstavi ne pretjerano dugog trajanja ostavljaju dojam nabrajanja, umjesto pravog adresiranja. Likovima uglavnom ipak nedostaje konkretnijeg uporišta u karakterizaciji od onog koji je pružen u pukoj verbalizaciji i sitnim prepirkama, karakteri ne uspijevaju biti dovoljno razrađeni, nalaze se u nekom limbu između karikature i lika od krvi i mesa, iako Mitrović naglašava da su likovi raspisani i prilagođeni karakterima glumaca koji ih igraju.

Predstava „Brodolomke“, autorski projekt prema ideji i predlošku Ane Maras Harmander nastao u koprodukciji Kazališta Moruzgva i Ludens Teatra (Olginu kritiku pročitajte ovdje), a čiju režiju potpisuje Krešimir Dolenčić, u prvi je plan stavila marginalizirano pitanje i pojedinke koje se muče s njim. Predstava koja se može opisati kao kombinacija cabareta, plesa, stand up nastupa i klasične kazališne forme, previše se oslanja na humor kao najsigurniji put do publike pa je stavljanje fokusa na ženske likove i problematiku alkoholizma ostalo na razini stereotipa i tek površnog adresiranja brojnih tema i problema koje je predstava imenovala. Iako artikulirani, uzroci stanja u kojima su se ove žene našle, otkrivaju se kao (lako) rješivi problemi, predstava cijelom procesu rehabilitacije i ozdravljenja pristupa iznimno lako pa se nameće pitanje koliko su „Brodolomke“ otvorile prostor dijalogu o jednom zaista ozbiljnom problemu, a koliko doprinijele njegovoj daljnjoj stigmatizaciji pod krinkom humora.

Da je humor siguran put do publike, dokazala je predstava „Kako je počeo rat na mom otoku“ u izvedbi Gradskog dramskog kazališta Gavella i Hrvatskog narodnog kazališta u Šibeniku (Olginu kritiku pročitajte ovdje), a koju je publika nagradila Nagradom za najbolju predstavu. Postaviti ovakav hit na kazališne daske, prilagoditi ga takvom prostoru i formatu, nije lagan zadatak. Teret uspjeha koji ovaj film sa sobom nosi postavlja letvicu očekivanja visoko; slijepo praćenje originala jednako je sklisko područje kao i svako odmicanje i intervencija. Čini se da je ova predstava, ako je suditi po reakcijama publike, uspjela u ovom teškom zadatku. Ljubitelji filma koji su posjetili predstavu dobili su ono po što su došli; prisjećanje na ovaj hit, ponovni susret s nekim kultnim scenama i rečenicama i više nego dovoljno smijeha. Onaj drugi dio publike, koji će predstavu pogledati vođen znatiželjom da provjeri koliko je izvedivo prevesti priču iz filmskog u kazališni format, možda će napustiti gledalište s osjećajem da je ostao zakinut za nešto. Teško je adresirati o čemu je riječ, ali, iako je ova predstava korektna po svim parametrima, nakon spuštanja zastora ostaje u zraku taj osjećaj nedovršenosti. Nešto s čime se nećete suočiti nakon odgledanog filma.

Za sam kraj ostavila sam predstavu koja me se, uz već spomenutu „Ni prijatelj ni brat“, najviše dojmila, a obje se ove predstave ističu svojim pristupom kazališnoj formi i pristupom publici. Predstava „Ispravci ritma, nastala u koprodukciji BADco., Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu i Dubrovačkih ljetnih igara (Olginu kritiku pročitajte ovdje) na ovogodišnjim je Marulićevim danima nagrađena Marulom za dramaturgiju / dramatizaciju/adaptaciju / lokalizaciju predstave. Tekst Gorana Ferčeca režirao je Goran Sergej Pristaš, a za dramaturgiju je zaslužan tim koji čine Ivana Ivković, Tomislav Medak i Diana Meheik. Izmještena iz prostora klasičnog kazališta, i ova je predstava primjer testiranja strpljenja publike, sa svojim oslanjanjem na riječ (prvi dio predstave gledatelji u potpunom mraku slušaju glumčev monolog) i na ritam koji se u predstavi ostvaruje replikama, repetitivnošću i scenskim pokretom. Koliko god imenovano, ništa u ovoj predstavi nije jednoznačno; svaki je rekvizit, replika i pokret glumaca (kako individualni, tako i zajednički koji se otkrivaju kao najsnažniji dijelovi predstave) dio ritma u nastajanju, nikad finaliziranog i nikad lišenog te prijetnje koja prijeti iz tišine, iz svake odluke, pokreta, iz gledališta i s ulice s one strane zgrade u kojoj se gledatelj nalazi.

ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2019, All rights reserved