HNK VARAŽDIN, "TROJICA U TRNJU" I GKL SPLIT, "MOJ RAZRED 2.b"
29.4.2019. 5:08:05h
Postoji li stvarnost osim virtualne?
Varaždinska predstava 'Trojica u Trnju' i splitska predstava 'Moj razred 2.b' vrlo dobro prikazuju neko, ne tako davno, ali drugačije vrijeme i sudeći po interesu mlade publike, možda daju nadu da su još uvijek moguće igre na zraku, a ne u zagušljivim prostorijama
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Moj razred 2.b" / gkl-split.hr

Stjecajem okolnosti, nedavno sam pogledala dvije predstave za djecu čija su zbivanja smještena u doba prije pojave fejsa, pametnih telefona i računalnih igrica: „Trojica u TrnjuPavla Pavličića u dramatizaciji i režiji Ksenije Krčar u HNK Varaždin (30.12.2018., osvrt na izvedbu 16.4.2019.) i „Moj razred 2.b“  dramaturginje Jelene Kovačić i redateljice Anice Tomić Gradskog kazališta lutaka Split (22.9.2018.) na gostovanju u zagrebačkom kazalištu „Trešnja“ (25.4.2019.) u sklopu 19. naj, naj, naj festivala

Roman „Trojica u Trnju“  lektirni je naslov i ako se mogu osloniti na katalog Gradskih knjižnica grada Zagreba, od 1984.- 2018. doživio je 23 izdanja kod različitih nakladnika i u različitim bibliotekama. Osim što ga djecu čitaju zato jer moraju, očito je omiljen i izvan „prisile“ jer tri prijatelja Braco (Jakov Jozić), Tut (Ognjen Milovanović) i Hrvoje (Filip Eldan)  uz pomoć Bibe (Karolina Horvat) na šarmantan i duhovit način hvataju pljačkaša banke. Osim tog ključnog zapleta, tekst obiluje nizom sasvim običnih, svakodnevnih scena u kojima se djeca susreću s policijom, bolničkim osobljem, susjedima i kriminalcima. Iako stanuju u novosagrađenom zagrebačkom kvartu Dugavama (vrijeme 80-tih godina prošlog stoljeća), većina opasnog zbivanja je smještena u kvartu Trnje, gdje je život pomalo usporen… Dok djecu igraju zadani glumci, u ulogama odraslih se  pojavljuju Marija Krpan (karikirana policajka i susjeda), Jagoda Kralj Novak (brižna majka i bolničarka), Nikša Eldan (liječnik i beskrajno smiješan inspektor), Zdenko Brlek (zagonetni susjed) i doista neodoljiv, izvanredni Bruno Kontrec (zabrinuti otac i opasni pljačkaš).

Pavličić je itekako sklon pisanju kriminalističkih romana pa se i na ovoj razini pokazao kao pisac bez pretjerivanja i sklon ambijentalnom prikazu. Kostimi (Žarka Krpan) malo „klampaju“ po protagonistima (jer nisu to bila baš sirotinjska vremena), mada prilično dobro opisuju odlike pojedinog lika. Scenografija Lea Vukelića sastavljena je od serije drvenih „kućica“ na kotačima koje na drugoj strani skrivaju pojedinu prostoriju, ali to stalno kotrljanje i okretanje tih objekata  postaje vremenom zbilja na granici izdržljivosti (koliko su proveli na pozornici, na poklon su slobodno mogli doći i binski radnici!). Jer likovi su toliko jasni u svojim odnosima, da je  nedvojbeno da liječnik i dječaci razgovaraju u bolnici (a ne recimo, u tunelu) ili da su djeca u stanu Hrvojevih roditelja (a ne….), da tu dodatnih naznaka ne treba. Bez te silne gungule kulisa, predstava bi bila puno čišća, jer je ipak mišljena prvenstveno glumački (a tog su jutra baš bili nadahnuti). Lijepo je vidjeti da je komunikacija nekada bila itekako moguća i bez jako napredne tehnologije (fiksni telefoni su odlično sredstvo komunikacije, a telefonske govornice su bile učestale; uostalom, ljudi su i hodali), a da su se djeca (i odrasli)  družila i odlično zabavljala.

Predstava „Moj razred 2.b“ smještena je u slično razdoblje (80-te godine prošlog stoljeća) u Split, ali se bavi  netrpeljivošću, čak zlostavljanjem djevojčice koja nema oca. Prijatelji Luce (Katarina Romac), Bepo (Franjo Đaković) i Mare (Petra Kovačić) zajedno se igraju i ne prihvaćaju Ane (Ana Marija Veselčić). Iako odlična učenica, ona je žalosna jer je njezin otac, kapetan, preminuo i ona se teško uklapa u školsku sredinu. Nju nitko ne želi: Bepo pripada bogatoj obitelji  što ga čini naprasitim, u čemu ga podržava Mare, dok im se Luce, iako joj se Ane sviđa, ne usuđuje suprotstaviti. Osoba koja pokušava uravnotežiti situaciju i pomoći maloj Ane jest njihova učiteljica (Milana Buzolić-Vučica), ali to nije baš uvijek najspretnije. A onda, jednoga dana odlaze zajedno na plažu, nastupi nevrijeme, Bepo se počinje  utapati… i pokaže se, da nije svako zlo za zlo.

Predstava ima izvanrednih scena poput turista u lađi ili  boravka na plaži, ali se i ovdje pretjeralo u guranju i kotrljanju kulisa (Irena Kraljić) koje nisu tako glomazne kao one već spominjane u varaždinskoj predstavi. Budući da se, kao i u varaždinskoj predstavi i ovdje radi o sjećanju odraslih ljudi na doba djetinjstva, kostimi (Irena Kraljić) dobro razlučuju ta dva razdoblja. Iako vrlo lijepa, glazba (Nenad Kovačić) je povremeno  preglasna i prekriva lokalni splitski govor koji odlično dočarava sredinu.

Varaždinska predstava „Trojica u Trnju“ i splitska predstava „Moj razred 2.b“ vrlo dobro prikazuju neko, ne tako davno, ali drugačije vrijeme i sudeći po interesu mlade publike, možda daju nadu da su još uvijek moguće igre na zraku, a ne u zagušljivim prostorijama. Još kada bi te kulise bile manje agresivne!

ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2019, All rights reserved