HNK ZAGREB: "OPASNE VEZE"
16.4.2019. 0:50:48h
Utišana eksplozivnost romana
Po izlasku iz zagrebačkog HNK, bila sam pomalo razočarana i žalosna, što nema veze s plavom bojom predstave 'Opasne veze'
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Opasne veze" / hnk.hr

Sve češće se susrećemo s baletnim predstavama temeljenim na književnim dramskim ili proznim predlošcima pa takva djela nazivamo dramskim baletom, odnosno izvedbama u kojima su riječ zamijenjene koreografiranim pokretima. Najnovija takva predstava  zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta (24.3.2019.) jest balet „Opasne veze“ prema istoimenom epistolarnom romanu francuskog artiljerca i književnika Pierrea Choderlosa de Laclosa (1741.-1803.) na glazbu Josepha Haydna (1732.-1809.) u koreografiji i režiji talijanskog koreografa Giorgia Madie (1965.). Hrvatska je publika imala priliku vidjeti balet „Opasne veze“ u  koreografiji Lea Mujića i Valentine Turcu te izvedbi baleta SNG Maribor na Dubrovačkim ljetnim igrama 2014., dok je Madia baletom „Petar Pan“ (2016.) na glazbu Brune Bjelinskog sastavnica baletnog repertoara HNK Zagreb.

Opisivan kao opscen i skandalozan, roman „Opasne veze“ pokazuje kamo može odvesti taština, narcisoidnost i – dosada. Iako obiluje zavođenjem i flertovima, to nije ljubavni roman, već roman o moći, zloći i tuđem uništenju. Kada se nekadašnji ljubavnici, vikont de Valmont i markiza de Merteuil odluče poigrati tuđim ugledom i osjećajima, više zbog dokonosti nego osobne koristi, možda doista ne prepoznaju svu podlost svojih namjera, jer njima je to samo igra. Tako vikont zbog oklade zavede vrlo mladu Cecile (teško je govoriti o njezinu obeščašćenju, prije o naivnosti) što joj onemogućuje udaju, dok smjerna gospođa de Tourvel povjeruje u njegove ljubavne riječi (koje su u konačnici iskrene, ali vremenski zakašnjele), čime vikont predstavlja zloduha, iako je markiza de Marteuil prava pokretačica svega (što ipak ne bi mogla bez Valmontovog sudjelovanja).

Prepričavajući zbivanja u romanu, libretisti i dramaturzi  Annegret Gertz i Giorgio Madia prikazuju zbivanja u Parizu i ladanju, aristokratske plesove ali i intimna druženja, zbivanja u služinskim sobama i iza ograde samostana. Koji put je to suviše doslovno, poput obnaženog Valmonta pri jutarnjoj toaleti ili učestalog pokazivanja okrvavljeno rublje nakon Ceciline obljube (na granici dobrog ukusa), da bi u nekim situacijama  bilo nejasno o kome se radi zbog identičnih perika i sličnih haljina.

Odjeća (Domenico Franchi, Giorgio Madia) plavih boja traži silnu gledateljevu koncentraciju pri raspoznavanju likova, tako da sluškinje od dama razlikujemo zahvaljujući bijelim pregačicama, a pojedine dame pamteći plavu nijansu haljine, odnosno pokušavajući im razabrati lice ispod pudera. Osobno mi se vrlo svidjela obasjanost likova (Giorgio Madia) koji su na pozadini djelovali poput sjenki (nalik onim famoznim siluetama iz tamnog papira). Bile su zabavne naoko lebdeće časne sestre na svojevrsnim segwayima (mada se sjećam  davnog gostovanja ruskih folklornih plesačica koje su taj „lebdeći“ učinak izvele vlastitim nogama).

Scenografija (Domenicho Franchi) sastavljena iz  brojnih prozirnih ploha zgodno odvaja prizore, a i štedi vrijeme jer se scene lako mogu pratiti gledajući kroz njih, ali njihovo stalno podizanje i spuštanje postaje zamorno (i nepotrebno) – nemam dojam da me redatelj želi učiniti voajerom, nego da ne zna što bi s njima. Koliko je njihova pokretljivost pretjerana, toliko je ona izvođača suzdržana – imala sam dojam da gledam pantomimsku, a ne plesnu predstavu. Iako sam pobornik dramskih elemenata u plesnim izvedbama, poput na primjer fantastične Natalie Kosovac u ulozi markize de Merteuil ili decentne Ive Vitić Gameiro kao gospođe de Tourvel, ipak mi je nedostajalo plesnih tumačenja zbivanja (izuzetak su skupne scene, odnosno izvanredni Takuya Sumitomo kao Azolan). Posebno sam to osjetila kod muškog pokretača zbivanja, zavodnika Valmonta – polagani i smireni Tomislav Petranović slabo bi me (ne svojom krivicom) naveo na grijeh! S druge strane, glazbeni dio predstave, s izborom Haydnove glazbe pod ravnanjem Diana Tchobanova (1971.) zaista je izvrstan, ali ako dolazim na balet, uši su mi jednako važne kao i oči.

Po izlasku iz kazališta, bila sam pomalo razočarana i žalosna, što nema veze s plavom bojom predstave (mada engleski izraz blue može značiti i plav i snužden).

ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2019, All rights reserved