HNK OSIJEK: "OTHELLO"
4.3.2019. 1:01:03h
Učinkovitost zla
Možda sam žrtva iznevjerenog očekivanja, ali sam od izvedbe ovog 'Othella' dobila puno manje nego što sam na temelju autorskog tima slutila…
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Othello" / hnk-osijek.hr

Slobodno možemo reći da Shakespearea (1564.-1616.) u kazalištu nikada previše, pa iako je napisao 36 drama, na kazališne se daske najčešće penju likovi iz tragedija, mahom oni najkrvaviji i najokrutniji. Za najnoviju premijeru (22.2.2019.) u Hrvatskom narodnom  kazalištu  u Osijeku odabran je „Othello“ (prijevod Mate Maras) u režiji Damira Zlatara Freya (osvrt na izvedbu 23.2.2019.).

Shakespeare se nije previše opterećivao originalnim pričama, ali je zato njegova obrada bila toliko učinkovita, da je „brisala“ izvorni motiv i cvjetala u svojoj novoj raskoši. Lik  Othella, uspješnog tamnoputog venecijanskog vojskovođe, čiji je jedini poraz bio pri susretu sa „zelenookom nakazom“, odnosno ljubomorom, pronašao je u priči „Un capitano Moro“ (1565.) talijanskog autora Giovannija Battiste  Giraldija zvanog Cinthio (1504.-1573.).

Pojam Maura podrazumijevao je tamnoputog čovjeka, vjerojatno muslimana iz sjeverne Afrike, što u Serenissimi, kao jakoj pomorskoj i trgovačkoj sili nije bila neobičnost. Dakako, nije se jednako gledalo kada je takva osoba prošla  kroz Veneciju ili kada se ustoličila u visokom venecijanskom društvu. Središnji lik tragedije je Othellov časnik Jago, a zbog znatno većeg broja njegovih stihova nagađa se da je prvobitno ime tragedija bilo Jago (1603.). Kako je sadržaj svima vjerojatno dobro poznat, tek osnovne naznake: ogorčen na svojeg nadređenog zbog toga što  ga nije promovirao u viši vojni čin, Jago smišlja kako se osvetiti Othellu, ali i Cassiju, koji je  zauzeo mjesto na koje je računao. Iako temeljen na strasti i ljubavi, brak Othella i Desdemone nije baš bespogovorno prihvaćan i tu Jago vidi svoju priliku: optužiti Desdemonu za preljub s Cassijom, učiniti Othella ljubomornim i preokrenuti njegove osjećaje prema ljubljenoj ženi i ujedno u sve to upetljati zaljubljenog Roderiga  od kojeg izvlači novac, uz obećanje da će se kod Desdemone zauzeti za njegovu ljubav. Križaljka je složena i uspijeva iznad svih očekivanja: Othello smatra vlastitu ženu bludnicom i guši je nakon čega i sam umire, Jago ubija suprugu Emiliju i Roderiga (u osječkoj predstavi i Cassia), dok sam, kao simbol zla, ostaje zauvijek. Često se čuje kako  je Jago bezrazložno činio zlo jer mu je takav karakter, što baš i nije točno: imao je motiv, no učinak je višestruko nadmašio uzrok!

U osječkoj predstavi dramaturg  Rok Andres je prilično efikasno i efektno „oblikovao“ pet činova ove tragedije. Kostimografkinja Ivana Bakal crnim je kostimima naznačila zlokobnost, raskošni Othellovi ogrtači ukazuju na njegov status (osim što mu smetaju prilikom kretanja), a haljine u okruženju mračnih odijela daju kolorističke naglaske (Desdemonina je mogla biti razigranija, za razliku od nepotrebnog razgolićavanja uoči smrti).

Redatelj i koreograf Damir Zlatar Frey osmislio je scenografiju i odabrao glazbu: dva preuveličana kvadra ispisana znakovljem u pokretu mijenjaju prostor, ali kako se radi o neprekidnom kretanju, to postaje zamorno. Mahanje plahtom u zadnjem činu je nepotrebno, no svjetlo (Tomislav Kobia) je vrlo učinkovito. Glazba naglašenom uporabom bubnjeva izvanredno dočarava Othellov vojnički duh, ali vremenom zbog istog ritma, glazba postaje naporna. Postoje iskoraci prema orijentalnoj glazbi u javnoj kući, odnosno nježnoj u ljubavnim scenama, ali ipak prevladava bubnjanje.

Stasiti Aleksandar Bogdanović kao Othello i Ivana Soldo Čabraja kao pokorna Desdemona čine vizualno dobar par, naročito u scenama nježnosti. Međutim, verbalni dijelovi nisu baš uspjeli: on nepotrebno viče ili reži bez nijansiranja, dok bi ona trebala biti uvjerljivija – pobunila se protiv društva, a sada  izigrava siroticu… Miroslav Čabraja svojeg Jagu prikazuje kao pomalo poremećenog, a ne promućurnog zloduha i pri tome   hoda sav zgrčen i viče (a trebao bi se pritajiti) jer je on spletkar, a ne luđak. I poput mnogih drugih, stalno trči u pozadinu, dok napokon ne otrči definitivno…

Moram, nažalost, reći da ovakvoj koncepciji ne vjerujem: pretpostavke i realizacija njegovih postupaka ne djeluju mi usklađeno, a nemam dovoljno argumenata da mogu razdvojiti redateljski od  glumačkog  pristupa. Ivan Ćaćić (Cassio) i dalje je u duhu sada već nametnutog macho faha, Davor Panić, Matija Kačan, Aljoša Čepl i Antonio Jakupčević  su premalo istaknuti, dužd Duška Modrinića je na granici karikaturalnog (čemu?), a Antoniju Pinatrić sam jedva uočila (niti ne bih da nije bila polugola u čudnoj haljini). Ipak, postoji jedna sjajna, istovremeno epizodna i ključna uloga, lik Emilije u punokrvnoj interpretaciji Petre B. Blašković – pravi primjer da nema malih uloga.

Možda sam žrtva iznevjerenog očekivanja, ali sam od izvedbe ovog „Othella“ dobila puno manje nego što sam na temelju autorskog tima slutila…

ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2019, All rights reserved