GK JOZA IVAKIĆ: "STAKLENA MENAŽERIJA"
25.2.2019. 3:31:37h
Da je Laura imala sedam staklenih slonića…
Najveći doprinos vinkovačke predstave 'Staklena menažerija' jest u razbijanju predrasuda o manjim kazališnim sredinama kao nesposobnim u ostvarivanju kvalitetnih kazališnih dosega
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Staklena menažerija" / Kristijan Cimer / kazaliste-vinkovci.hr

Među najzanimljivijim i najizvođenijim suvremenim dramatičarima svakako valja ubrojiti Tennessee Williamsa (1911.-1983.), američkog i svjetskog klasika. Njegov svijet nastanjuju gubitnici, ljudi koji nisu uspjeli ostvariti famozni „američki san“ i usprkos naporima ostali na dnu, mada za to nije bilo relevantnog razloga. Imati fizičku manu i biti plah, sanjati o putovanjima, ali raditi u skladištu tvornice cipela, biti prelijepa bogatašica koja se zagledala u nepouzdanog šarmera – jesu li to doista grijesi zbog kojih se ostaje dolje, neprimjetan i zanemaren bez mogućnosti promjene? Upravo tri nabrojena karaktera su članovi obitelji Wingfield  u Williamsovoj drami „Staklena menažerija“ (1944.) čije je najnovije uprizorenje režirao Dražen Ferenčina u Gradskom kazalištu „Joza Ivakić“u Vinkovcima (29.9.2018.), a ovaj se osvrt odnosi na njihovo gostovanje u zagrebačkom kazalištu „Gavella“(22.1.2019.).

Ljupka fragilna Laura nesposobna je za praktični život, jer joj  svaka komunikacija ili javna akcija izaziva nelagodu, te ona vrlo brzo i lako sve napušta i bavi se isključivo svojim malim staklenim životinjskim figuricama, među kojima je ona nesumnjivo najkrhkija. Mlada vinkovačka glumica Matea Marušić (1993.) svojom pojavom, blagim hramanjem i suptilnom glumom izuzetno uvjerljivo dočarava Laurin samozatajni lik, njezin svijet kojemu su primjernije svijeće nego električna rasvjeta – sve se lako lomi u njezinoj zbirci stakla, a najlakše ona. Ali navikla na gubitke, Laura usprkos Jimovu poljupcu prihvaća da on ima drugu i da ju je poljubio više iz sažaljenja, nego strasti (koliko je scena njezina „pročišćenja“ nužna a koliko samo lijepa, tek je usputno pitanje).

Njezin brat Tom, istovremeno sudionik u radnji i pripovjedač u ovoj „drami sjećanja“ (kako napominje autor u „Režijskim opaskama“, zapisujući na početku: „Vrijeme: sadašnje i prošlo“ i podjelu na „Prvi dio: pripreme za dolazak posjetioca; Drugi dio: posjetilac je došao“; prijevod Ivo Juriša, „Alfa“, 2003.) radi dosadan posao koji nastoji kompenzirati pisanjem pjesama, odlascima u kino i sanjareći o odlasku u „bijeli svijet“(poput oca), no zadržava ga sućut prema sestri (o kojoj neprestance misli i onda kada napokon doista ode). Glumac  Vladimir Andrić (1984.) „najstariji“ je član vinkovačkog kazališta i svakom novom ulogom pokazuje izuzetan glumački napredak i u ovom trenutku ne mogu zamisliti bolje osmišljenog Toma od ovog njegovog: nesretan i nezadovoljan svojim životom, sanjar i pjesnik svjestan svojih obiteljski obaveza pokušava ostvariti vlastiti privatni prostor i obraniti ga od agresivne i naporne majke. Andrić nenametljivo i vrlo sugestivno  mijenja raspoloženja i stanja svojeg lika, gubitnika s nadom.

Njihovu napornu i blago agresivnu majku Amandu glumi osječka glumica Areta Ćurković (1973.) puneći prostor figurom i riječima, što bi bilo puno bolje kada ne bi pretjerivala u glasovnim modulacijama. Četvrti lik, kako napominje  autor „posjetilac“ koji predstavlja prekretnički (naoko) lik, je Tomov kolega iz skladišta Jim, a pozvan je na obiteljsku večeru kako bi se povezao s Laurom. Ivan Vukelić (1986.) svojega Jima donosi malo previše stišano pa nisam nekako uvjerena da bi Laura uz njega baš živnula. No, svakako  je glumački dio ove predstave ono što valja pamtiti, jer je tempo povremeno tako usporen, da djeluje kao da će sve odjednom zgasnuti.

Uz režiju, Dražen Ferenčina se angažirao oko scenografije (uz Davora Molnara) i oko izbora glazbe, što je vrlo dobro funkcioniralo u skladu s Williamsovim opaskama: tri naznake ambijenata (za tri lika) uz odličan iskorak u vanjski prostor (balkon ili terasa), umjereno korištenje ekrana (projekcije vezane uz Laurinu menažeriju) koje je autor na papiru zamislio ambiciozno, ali nesiguran u realizaciju (bravo, Fec!) i glazba koja služi da „…izražava izvanjsku živahnost života i sakriveni pritisak nepromjenljive i neizrecive tuge.“(Williams). Zvonko Majdiš odabrao je kostime, autor videa je Darko Bušnja, a svjetlo je oblikovao Tomislav Kobija.

Najveći doprinos vinkovačke predstave „Staklena menažerija“ jest u razbijanju predrasuda o manjim kazališnim sredinama kao nesposobnim u ostvarivanju kvalitetnih kazališnih dosega – za razliku od Laurine menažerije, ova u svojem posjedu ima sedam slonova, a oni znače – sreću!

ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2019, All rights reserved