HNK ZAGREB: "GLUMICA"
18.2.2019. 6:00:05h
Na ovom svijetu nije novo mrijeti…
Zbog nedostatka komunikacije, pa i pomanjkanja određene životne energije, većina likova, u predstavi 'Glumica, zagrebačkog HNK, djeluje beskrvno i monotono
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Glumica" / hnk.hr

Posljednji stihovi posljednje Jesenjinove (1895.-1925.)  pjesme („Do viđenja, druže, do viđenja“) glase otprilike ovako (možda i drugačije, ovisno o prijevodu): „Na ovom svijetu nije novo mrijeti / ali ni živjet nije najnovije“. Spominjem ih u povodu posljednje premijere HNK u Zagrebu (1.2.2019.), tekstopisca, redatelja i scenografa Pascala RambertaGlumica“,  u kojoj je središnji lik čuvena i omiljena glumica na umoru.

Autor je inspiraciju potražio među ruskim glumicama, budući da je tekst naručio Oleg Tabakov (1935.-2018.) direktor čuvenog  MHAT-a, no praizvedba nije bila očekivano u Moskvi 2015., nego u Parizu 2017. Ukratko, Jesenjin je tek usputna pomisao, dok je literarni lik na kojeg sam intenzivno mislila tijekom dvosatne poplave rečenica bila sestra Angelica koja na početku Krležine drame „Gospoda Glembajevi“ komentira Leonove  dugotrajne opservacije: „Ja mislim da je ovo tvoje romantično uzdizanje nad okvire životne mogućnosti sterilno, a pomalo i staromodno.“ 

Kroz sedamnaest prizora koji se odvijaju u cvijećem krcatoj  spavaćoj sobi smrtno bolesne glumice Eugenije (Alma Prica) izmjenjuju se članovi obitelji (otac i majka – Vlasta Ramljak i Siniša Popović, sestra – Nina Violić, suprug i djeca – Bojan Navojec, Luca Anić i Leonard Bajić,  šogor - Livio Badurina), kolege (Duško Gojić, Franjo Kuhar,  Silvio Vovk, Tesa Litvan), te bolničarka/smrt i svećenik (Iva Mihalić i Damir Markovina). Mada Eugeniju okružuje uvijek nekoliko likova, zapravo je malo dijaloga, jer uglavnom svi izgovore svoje traktate o kazalištu, obitelji, poslu, smrti ili tko zna čemu još, više ili manje moralizirajući. Tako na primjer glumac Aleksandar (Kuhar) monologizira o šutnji izazvanoj strahom, Eugenija (Prica) uzdiže svoju ljubav prema kazalištu iznad svega („…umjetnost kazališta sam voljela puno više od ljudi s kojima sam živjela / i muškaraca koji su prošli kroz moj život i dali mi djecu / ali / i okrutno je to reći / nikada ih nisam voljela kao što volim kazalište.“) i Bogu predbacuje svoju skoru smrt jer više neće moći glumiti („…hvala ti za život koji si mi dao /…/ radila sam što sam voljela…“), njezin suprug Pavel (Navojec) govori o vlastitom upornom pijanstvu, šogor Igor (Badurina) o svojoj nekadašnjoj ljubavi prema Eugeniji  koju je odbacio da bi se povezao s njezinom sestrom Ksenijom (Violić), svećenik o vjeri, a bolničarka o smrti. Prilično je smiješna tuča između Navojca i Badurine u kojoj je  Badurina nadvladao Navojca…

Upravo zbog nedostatka komunikacije, pa i pomanjkanja određene životne energije, likovi mi djeluju beskrvno i monotono. Uz jedan izuzetak, a to je životna i uvjerljiva Nina Violić kao glumičina sestra Ksenija: otvorena za nove izazove, napustila je domovinu i obitelj da bi spasila vlastitu egzistenciju („…kao što me je ova zemlja mogla ubiti da nisam otišla / da nisam pobjegla daleko od vas / iz ove goleme mrtvačnice u koju se pretvorila ova zemlja….“) , a na  Eugenijina predbacivanja zbog toga, ona joj odgovara: „…osuđujem li ja tvoj uspješan i unosan proboj u svijetu drečavog izgovaranja / tekstova iz prošlosti? /…/ nemoj mi servirati vaše samozadovoljne priče o glumcima u kojima izaći na /pozornicu znači uvijek umrijeti /ne/ glumac na pozornici ne stavlja  na kocku svoj život /…/ nisi ti imala hrabrosti pobjeći usred zime  kao što sam ja / ti si imala hrabrosti igrati Ofeliju / nisi ti imala  hrabrosti mijenjati plahte namještati krevete čistiti sobe kupaonice / sobe mijenjati plahte namještati krevete čistiti sobe / godinama čistiti / ti si imala hrabrosti igrati Juliju.“ Čvrsta i energična, ogorčena u svojem vitalizmu, Violić predstavlja onaj famozni Eros (nasuprot Tanatosu) koji pamtimo iz  predstava  „Zatvaranje ljubavi“ (Rambert, ZKM, 2012.) ili „Ciganina…“ (Novak, HNK, 2017.).

Brojni napisi o Rambertovoj  drami „Glumica“ (prijevod Zlatko Wurzberg) naglašavaju da se radi o posveti kazalištu pa bih ja navela riječi glumca Sergeja (Gojić): „…kazališna umjetnost je stvorena za to / da ispravi uvredu / da se spasimo / igrajući ti bi spašavala živote / ne dolazimo vidjeti lijepe priče lijepe kostime lijepe dekore / nego ljudsku sudbinu /…“.

Možda bi valjalo dodati da dolazimo vidjeti i povjerovati, a ja ovoj i ovakvoj sudbini / sudbinama to zasigurno nisam. I nisam se spasila.

ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2019, All rights reserved