Prvo dramsko djelo Mire Gavrana (1961.) bila je „Kreontova Antigona“ i neobično se jasno sjećam kako sam ushićeno pratila oštre replike koje su razmjenjivali Anja Šovagović i Drago Meštrović (redatelj Damir Mađarić, Scena iza željezne zavjese, DK Gavella, 1983.) u bespoštednom propitivanju ljudskih i božanski zakona. Nakon toga je Gavran napisao još 49 kazališnih tekstova (među kojima su i libreta za mjuzikle), baveći se međuljudskim odnosima kako povijesnih ličnosti tako i običnih ljudi.
Vremenom je iz tragičnih situacija „skliznuo“ u područje komedije, povremeno ne ostvarivši očekivanu kvalitetu. Koji puta je odlično krenuo pa se nešto putem krivo posložilo i odlutalo u nepoznatom smjeru… mada bih i tada mogla prihvatiti okvirnu tvrdnju teatrologa Borisa Senkera: „Vješto vođeni zapleti s dobro raspoređenim obratima, izravnost i jednostavnost izraza te izbor likova i problema s kojima se mnogi ljudi, bez obzira na rodne, dobne, nacionalne, svjetonazorske i intelektualne razlike, mogu identificirati, najjača su strana Gavranovih djela….“ zapisanu u programskoj kazališnoj knjižici uz predstavu „Svaki tvoj rođendan“ (30.12.2018.) u režiji Renea Medvešeka koju je od Gavrana naručilo Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu (osvrt na izvedbu 7.1.2019.).
Budući da sam u zadnje vrijeme gledala osrednje (i slabe) Gavranove tekstove, u prvi mah mi se ovaj najnoviji (pedeseti) svidio, dok nisam spoznala da je njegovoj izvedbenoj prihvatljivosti jako doprinio dramaturški zahvat Jelene Kovačić, prilagodba teksta koju je osmislila zajedno s Medvešekom, te sama režija. Čitajući integralni tekst (mudra odluka HNK) koji prati proslave Marijanovih rođendana od desetog do sedamdesetog, nalazimo međuljudske odnose koji kulminiraju u svojim potresnim preokretima upravo na njegovim rođendanima, koje on, zapravo, uopće ne želi slaviti (osim onog dječjeg). Prisiljen pokoriti se autoritarnom ocu ili očekivanju svoje okoline, Marijan naoko radosno očekuje poklone i tortu, koji obično izazivaju tragedije poput razbijanja televizora (nogometna lopta) ili otkrivanje očeva preljuba(posveta u knjizi) te nezavisno od samih poklona djedova smrt ili očev politički, a time i poslovni krah i slično.
Iako se scene temelje na obiteljskim i prijateljskim odnosima, nerijetko su vezane uz političku odnosno ekonomsko-socijalnu situaciju, koje su premalo istaknute, iako su vrlo snažno povezane s životnim uvjetima u kojima likovi egzistiraju. Ta odvojenost osobnog života od vanjskih uvjeta (mada su utjecaji nedvojbeno snažni) kao i završne scene u kojima se pogubljene ljubavi iz djetinjstva realiziraju pod stare dane (to je malo nja-nja) možda su najslabije komponente ove drame. Ponavljanje scena (unuk izrasta u kreaturu sličnu djedu-karijeristu bez morala) i stereotipnih rečenica ukazuje na kontinuitet određenih odnosa i situacija, jer mada desetljeća prolaze, ljudi se u svojim težnjama i ponašanjima manje mijenjaju od očekivanog. Pravocrtnost zbivanja i prikaz likova bez psihološkog profiliranja čine ovaj tekst lako gledljivim, ali i manje upečatljivim nego što bi to mogao biti – na pitanje zašto se neki lik ponaša na određen način, možemo samo slegnuti ramenima (barem ja, napominjem ja). Vremenom mi je postalo drago da na pozornici vidim neke glumce koje nisam dugo vidjela, bez obzira što činili… što nije, čini mi se, bila svrha ovog kazališnog čina?!
Medvešek se držao Gavranove dramske strukture (Gavran je ustvrdio da je skraćeno 16% teksta), razdvajajući rođendanske proslave (svako desetljeće od 1957.do 2017.) glazbeno-plesnim intermezzom (Matija Antolić, Pravdan Devlahović) jednostavnije osmišljenim od zapisanog u tekstu, te za svaki od rođendana ponudivši prevladavajuću drugu boju odjeće (Doris Kristić): žuta, zelena, crvena i plava (1957.-1987.), a onda bez određene koncepcije („Nakon devedesetih nema boja“ komentar znalca). Izvrsni kostimi, ne samo kolorističkim nijansama već i krojevima (samo je Marijan u crnoj košulji i crnim hlačama) dobro se uklapaju u jednostavnu i funkcionalnu scenografiju (Tanja Lacko), osim što mi se čini nepotrebnim dizanje i spuštanje pozadinskog zida s vratima (pri kraju odličan video Ivana Marušića Klifa kao primjer suvremene tehnologije: projekcija Marijanovog lika i razgovor s udaljenim Zoranom).
Marijan (Luka Dragić) koji se ne uspijeva izboriti za vlastiti način života svojom pasivnošću otvara prostor drugim likovima koji dulje ili kraće borave u njegovom životu: Goran Grgić kao odlično profiliran autoritaran otac, Olga Pakalović kao mlađa sestra koja usprkos traumama uspijeva uravnotežiti svoj život, Mislav Čavajda kao nepokolebljiv prijatelj i Krešimir Mikić kao problematični mlađi polubrat (odlično pokazavši razlike u ponašanju od petogodišnjeg derišta do narkomanskog preobraćenika četrdeset godina kasnije; usput, taj govor o smislu života je malo pretjeran!). Budući da ima sveukupno 24 glumaca, spomenula bih samo još nekolicinu poput Darije Lorenci Flatz, Ivane Boban, Ane Begić Tahiri i Slavka Jurage, jer puko nabrajanje ne bi ništa promijenilo.
S jedne strane mislim da je dobar repertoarni potez postaviti suvremenog popularnog domaćeg autora na pozornicu nacionalne kazališne kuće, dok se s druge strane pitam, nije li trebalo još malo raditi oko teksta?! No to me podsjeća na komentar arhitekta Vjenceslava Richtera, na primjedbe oko unutarnjeg uređenja poznatih zagrebačkih kavana: „Pa znali su kako radim… zašto su me onda zvali?“