HNK OSIJEK: "EMET"
Istina važnija od života i smrti
Predstava 'Emet' osječkog HNK može prilično uzdrmati gledatelje usprkos izostanku doslovnosti zahvaljujući sugestivnoj redateljskoj i glumačkoj postavi. Ja se, međutim, pitam o razlozima njezina postavljanja: je li to traganje za istinom ili činjenica da nas zlo okružuje i da mu ne možemo ništa?!
Objavljeno: 23.1.2019. 1:31:33
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Emet" / hnk-osijek.hr

U dnevnom listu „Glas Slavonije“ (8.11.2018.) uoči premijere (10.11.2018.) predstave „Emet“ (prema priči iz knjige Ivane ŠojatEmet i druge priče“, Fraktura, Zaprešić, 2016.) u dramatizaciji Maje Gregl i režiji Sama M. Streleca u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku, autorica teksta Ivana Šojat kaže: „Emet na hebrejskom znači istina, a istina bez prvog slova  premeće se u met, odnosno smrt. Bez istine smo mrtvi, a mrtvi govore samo istinu, jer ona je sve što duša sa sobom može ponijeti u onostrano.“ Imala sam potrebu to navesti, jer svugdje stoji kako „emet“ znači život, što je u priči manje naglašeno od pojma istine (a to se na poetski način može iščitati i u programskoj knjižici).

Bilo bi zanimljivo, kada smo već pri propitivanju istine, razumjeti zašto se, prvobitno odabrana drama Ivane Šojat „Agregatna stanja“, zamijenila dramatizacijom njezine dugačke pripovijetke (ili kratkog romana) „Emet“, koju sama autorica smatra svojim „najnesceničnijim“ tekstom i moram priznati da mi je gotovo nevjerojatno da bi originalno pisano dramsko djelo bilo manje prikladno za scensko uprizorenje od dramatizirane proze (možda tajna leži u sljedećoj šifriranoj poruci: HRT-HR3, 5.10.2017.)

Predstava „Emet“ bila je kazališnim djelom tradicionalnog  osječkog znanstvenog skupa, 29. Krležinih dana, pa sam je tom prilikom  mogla vidjeti (7.12.2018.) u HNK Osijek. Funkcionalna scenografija (Samo M. Strelec) na povišenom podiju sastoji se od nekoliko nužnih komada namještaja, ali ono što je čini turobnom jest crna boja i dramatično osvjetljenje (Tomislav Kobia), tako da uz tamnu odjeću (Krešimir Tomac) bake i mame, dolaze do izražaja poneki koloristički detalji, ma koliko suzdržani bili. Prolaskom kroz gledalište glumci dolaze na pozornicu  i nakon otpjevanog nekada omiljenog šlagera „Moja mala djevojčica“ sjedaju za dugački stol (ispred spuštenog zastora) oponašajući čitaću probu (zašto?), koja počinje biografijom Ivane Šojat (zašto?), nastavlja se dijalozima i didaskalijama (zašto?), pa i osobnom ispoviješću (zašto?) sve do podizanja zastora, nakon čega počinje predstava „za zbilja“… Kako se za vrijeme trajanja predstave više nitko i ništa ne referira na taj uvodni dio, samo mogu opet postaviti pitanje: zašto? Nisam zakleti pobornik one čuvene puške okačene na čavao  u prvom činu (da bi opalila u jednom trenutku, recimo u  trećem činu), ali ovome zaista ne vidim svrhu.

Budući da se radnja ne odvija kronološki, a uz to mrtvi i živi međusobno komuniciraju (mrtvi se posipaju bijelim prahom po licu), treba malo koncentracije da se „pohvataju“ spone među zbivanjima i osobama, mada valja reći da to Strelec vrlo vješto provodi. „Tata je otišao posljednji. Prije njega je otišla mama, prije mame baka. Djed se izgubio prije svih“, rezimira Lucija brojčano stanje svoje obitelji rujući po sjećanjima koja zadiru do njezinih najranijih dana.  Naime, nju je kao djevojčicu od tri i pol godine noću uznemiravao djed, što je, kada je baka to saznala, urodilo njegovim tajanstvenim nestankom (tata je postavljao novi linoleum!). Dolasci policije  nisu ništa otkrili pa je tako tajnu o zlostavljanju zamijenila tajna o nestanku. Baka se objesila, majka preminula od raka, otac od tuge: mučni događaji, mučna atmosfera, obitelj koja nije utočište nego bojno polje – sve mračno i bezizlazno. Ali, Strelec to posipa mrvicama humora, puštajući prase da trči uokolo (maskiran glumac, ipak), karmine koje se pretvaraju u svojevrsnu veselicu, zabavni prikazi umiranja susjeda ili zafrkantski raspoložen policajac, uz sve uključujući scene slikanja i prisnog druženja te  svirku na harmonici.

Iako je u pripovijetci jasno u kakvom je životnom statusu Lucija, na pozornici je to prilično fluidno, ali kako se ionako temeljno propituju laž i istina, odnosno mogućnost da se živi  s mučnim tajnama ili da se nemoćno  podlegne, to u krajnosti nije toliko važno. Djevojčicu Luciju glumi Matea Grabić Ćaćić prirodno prateći promjene svojeg lika, od malene djevojčice kojoj poklanjaju plišanog umjesto živog psa (traumatičnije  nego što to roditelji slute), njezini užasi vezani uz djedova čudna milovanja koja mora zatajiti, do slutnje da nešto od nje kriju i serije smrti koje ju okružuju, do slikanja anđela. Mlada se glumica vrlo dobro snašla u svojoj / svojim ulogama pa mi je bilo drago da sam s puno povjerenja (osim u onom, već ukorenom uvodnom dijelu) mogla pratiti njezinu glumu.

Opaki lik djeda tražio je puno umjerenosti i suzdržanosti, upravo zbog oličenja iskonskog zla, što je Davor Panić izveo doista besprijekorno (zahvaljujući seriji finih, groznih gesta). Valja izdvojiti odlično profiliran lik inspektora Mustapića u interpretaciji Armina Ćatića te uspjelo osmišljene likove ostalih članova obitelji: Anita Schmidt kao tragična majka, Ljiljana Krička-Mitrović kao samozatajna i nesretna baka te Aleksandar Bogdanović kao poduzetni tata. Zaokruženoj slici doprinose Antonio Jakupčević, Lino Brozić, Ivana Gudelj Tešija i Zrinka Stilinović.

Predstava „Emet“ osječkog HNK može prilično uzdrmati gledatelje usprkos izostanku doslovnosti zahvaljujući sugestivnoj redateljskoj i glumačkoj postavi. Ja se, međutim,  pitam o razlozima njezina postavljanja: je li to traganje za istinom ili činjenica da nas zlo okružuje i da mu ne možemo ništa?!