Napomena: tekst je izvorno objavljen 5. ožujka 2015. godine u Vijencu, br. 548.

Kad na domaćim kazališnim daskama oživi dramski komad friško pretočen u film uz holivudsku kremu ispred i iza kamera, svaki znatiželjniji gledatelj, ako već nije, pogledat će filmsku verziju kako bi usporedio dva umjetnička svijeta. I uglavnom, na našu žalost, zaključit će kako visokobudžetne holivudske produkcije „jedu za doručak“ naše nedovoljno hrabre odmake u kreativnost i novo čitanje (kad već novca nemamo). Sa sličnim strahovima uputili smo se na novu Gavellinu predstavu čiji je predložak, drama Kolovoz u okrugu Osage, nagrađen Pulitzerom, brodvejskim hvalospjevima te oskarovskim nominacijama za glumice Meryl Streep i Juliju Roberts. I odmah na početku zadovoljno recimo – veliki i moćni Hollywood ovaj je put pokleknuo.

Komad Tracyja Lettsa tužna je i cinična, mučna i duhovita tragedija o obitelji Weston i njezinim disfunkcionalnostima. Svaki član obitelji dubinski je nesretan, od oca Beverlyja, davno ugasla pjesnika trajno posvećena alkoholu i majke Violet, tabletomanke s bolešću kao alibijem, do kćeri Barbare, Ivy i Karen koje, svaka na svoj način, pokušavaju pobjeći od vlastite krvi u sebi i oko sebe. Takvu obitelj prati zanimljiv splet disfunkcionalne okoline, poput Violetine sestre Mattie Fae sa suprugom Charliejem i sinom malim Charlesom, Barbarine obitelji i Karenina zaručnika, koji svaki nosi materijal za vlastitu dramu. Nakon što Beverly bijeg od vlastite sudbine pronađe na dnu jezera, u obiteljskoj kući Weston okupi se ta šarolika ekipa koja u tuzi i oplakivanju, prisjećanju i optuživanju, razotkriva vrlo slojevite odnose i nikad presječene repove i čvorove. I dok članovi obitelji, iako ne žele, uglavnom upadaju u stupice u kojima su zaglavile njihove majke i očevi, kao protuteža provlači se lik šerifa Gilbeaua, koji se uspio otrgnuti od loše kobi predaka, svojim odmakom podebljavajući poraze naših junaka.

Redatelj filmske inačice John Wells komad je gotovo dokraja očistio od humornih dijelova, početnu mračnu atmosferu gradirajući do još mračnijega kraja, u kojemu su se utopili i poneki likovi. Žrtvom koncepta pokazala se i Meryl Streep, koja je uvjerljivo, ali jednosmjerno oblikovala lik tabletomanke na rubu Violet, kod koje se mijenja tek intenzitet ludila, zbog čega gubi na emocionalnoj snazi.

Za razliku od Wellsa, koji je ludilo obitelji Weston očistio od duhovitih dijaloga i odnosa, redateljica Slađana Kilibarda u Gavellinoj je predstavi naglasila česte izmjene iz ludila u komiku, dobivši na živosti i zanimljivosti te ukazavši na bogatstvo, slojevitost, puninu i duhovitost komada. Ujedno, nestabilnost atmosfere u kojoj su se izmjenjivali trivijalni razgovori s razotkrivanjima te duhovite iskrice s bombastičnim udarima, odlično je preslikala Violetino unutarnje stanje. Konačno, ludilo likova i odnosa bilo je uočljivije u sredini s većom i dinamičnijom emocionalnom i atmosferskom skalom. Intenziviranju emocija i ludila pomogla je scena koju je Valentina Crnković pretočila u jedinstveni prostor – unutrašnjost obiteljske kuće Weston, čime je povezanu kob ukućana upisala u kob jedinstvenog prostora. Marita Ćopo kostimima je uspješno podcrtala stupnjeve ludila u pojedinim likovima, dok su autori diskretne glazbe Pavle Miholjević i Jura Ferina zvučni sloj prepustili riječima.

Emocionalne i ritmičke izmjene na sceni bile su preslika događaja u Violet Weston. Anja Šovagović Despot oblikovala ju je mudro i dosljedno, uz odlično pogođen ples kroz emocije, od rezignacije, cinizma i duhovitog peckanja do vrlo uvjerljiva ludila koje nije temeljila tek na ekspresiji i pretjeranosti izraza, već je izviralo kao plod sukoba ostalih emocija. Bojana Gregorić Vejzović bila joj je, kao kći Barbara, odlična partnerica u zajedničkim scenama, ključnima za cijelu predstavu. Bila je vrlo dopadljiva i duhovita i u završnim scenama, no nije uspjela zadržati dosljednost u građenju lika te je pomalo padala u scenama s nešto slabijim partnerima.

Janko Rakoš u prvom je dijelu djelovao nesigurno kao Barbarin suprug Bill, no s razvojem predstave učvrstio ga je kao cinika koji je u glavi već daleko odmaknut od uskoro bivše supruge i njezina obiteljskog cirkusa. Anja Đurinović pomalo se izgubila u oblikovanju njihove kćeri Jean, koja je na trenutke djelovala nezrelo, na trenutke odveć zaigrano, pokatkad se prenaglašeno i nemotivirano hihoćući. No bila je vrlo dopadljiva u sceni zavođenja s Rankom Zidarićem kao vrlo duhovitim mutikašom Steveom Heidebrechtom, zaručnikom naizgled najbezbrižnije sestre Karen. Nju je odlično oblikovala Nela Kocsis, naglasivši humornu notu koja je na nekoliko mjesta bila efektna kopča između mučnih dijaloga u predstavi. Antonija Stanišić Šperanda treću je sestru Ivy oblikovala pomalo kolebljivo i raspršeno, a nešto slabija bila je i Jelena Miholjević, koja je Mattie Fae Aiken oblikovala odveć diskretnom i tihom, što ona, nekadašnja preljubnica, danas mrziteljica vlastitog sina i „daviteljica“ supruga, nikako nije. Darko Milas kao njezin suprug Charlie imao je nekoliko odličnih i vrlo duhovitih scena poput molitve, a Hrvoje Klobučar bio je uvjerljivo pomaknut mali Charles koji normalno funkcionira tek u Ivyinu sigurnom društvu. Njegovateljicu Johnnu Monevatu, Indijanku koju je Beverly doveo u kuću prije smrti, Lukrecija Tudor odigrala je nejasno, ne objasnivši nam zašto je poziciju pasivne promatračice događaja u jednom trenutku zamijenila aktivnom ulogom. Malu ulogu Beverlyja Zoran Gogić odglumio je uvjerljivo, dok je Đorđe Kukuljica bio slab i neuvjerljiv kao šerif Gilbeau.

Uz poneku slabiju ulogu, najveći problem predstave, koja traje preduga tri sata, nekoliko je suvišnih epizoda, poput razgovora o vegetarijanstvu, koje su nepotrebno razvodnile radnju i rušile ritam cjeline. Usprkos tomu, riječ je o vrlo dobroj humornoj tragediji o obiteljskim tajnama, ljubavi i nerazumijevanju, s nekoliko odličnih glumačkih partija predvođenih vrlo uvjerljivom Anjom Šovagović Despot.