TEATAR EXIT: "SUSRET"
Od mržnje do tuge
Poneki nepotrebni mrakovi ne narušavaju kontinuitet izvedbe koja obiluje finim detaljima, a uz odličan tekst najveće blago ove predstave su glumci
Objavljeno: 10.1.2019. 4:44:52
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Susret" / Luka Pešun

Intimni prostor Studija Exit u zagrebačkoj Gundulićevoj ulici  izvrsno je mjesto izvedbi komornih drama, emotivnih  ispovijedi za mali broj glumaca. Najnovija predstava (19.10.2018.) je drama Nine MitrovićSusret“ (osvrt na izvedbu 26.10.2018.) koja je dramatičarku ujedno promovirala u redateljicu, a bavi se odnosom oca i sina, njihovim prirodnim neprijateljstvom kao posljedicom   različitih pozicija moći odnosno nemoći.

U jednostavno namještenom stanu s izvrsno posloženim  svjetlosnim izvorima (Deni Šesnić) i funkcionalno ugođenom glazbom (Damir Šimunović), tridesetogodišnji Andrej (Filip Križan) posjećuje svojeg šesdesetogodišnjeg oca Stanka (Siniša Popović) zato što je saznao da je ovaj teško bolestan. Otac odbija prihvatiti bolest, kao i bilo koju drugu mogućnost vlastite „nesavršenosti“, jer je sve to „za slabiće“. I dok se  kroz razgovor sastavljen od gotovo eliptičnih rečenica, prati obiteljska povijest, posebice odnos između oca i sina utemeljen na demonstraciji očeve moći i sinovljeve pomirljivosti, ubrzo postaje jasno da je to privid: iako nesretan zbog očevog odnosa prema njemu, sin je posložio nekakav vlastiti život. Mada su njihova ponašanja naoko različita, ipak se prepoznaju sličnosti ponašanja prema drugima. Iako je susret počeo kao prinuda, rastanak djeluje kao naznaka moguće bliskosti: Andrej: „Pa da, idem ja onda.“/ Stanko :„Da...“/ Andrej: „Vidjet ćemo se još“ / Stanko: „Normalno.“/.

Uvijek me iznenadi kada otkrijem da glumci u predstavama izvan matičnih kazališta ostvaruju uvjerljivije glumačke likove pa je valjda vrijeme da to prihvatim kao činjenicu. Popović kao robustni mužjak i nadmoćni pater familias postepeno prelazi u stišanu i uviđavnu verziju samoga sebe, dok Križan od plahog i suzdržanog mladića prelazi u osobu koja osvještava vlastitu snagu: dosljedni svojim prvotnim  koordinatama, verbalno se obilaze poput boraca u ringu.

Poneki nepotrebni mrakovi ne narušavaju kontinuitet izvedbe koja obiluje finim detaljima  („Didaskalija nema. Nisu potrebne. Ljudi se ponašaju kao i inače kad nekog posjete“ Mitrović), a uz odličan tekst najveće blago ove predstave  su glumci.