Ljubiteljima dramskog kazališta, Europska kazališna  nagrada za (novu) realnost u Sankt Petrburgu (13.-17. 11. 2018.) belgijsko-marokanskom plesaču i koreografu imenom Sidi Larbi Cherkaoui (1976.) nije puno govorila pa je predstava „Puz/zle“ mogla odgovoriti na to pitanje (Baltička kuća, 14.11.2018.). Skupina plesača praćena „živom“ glazbom  korzikanske polifonijske grupe „A Filleta“, libanonskom (izvrsnom) pjevačicom Fadijom Tomb El-Hage i japanskim udaraljkašom  i flautistom Kazunarijem Abeom oblikovala je jedan metafizički svijet čije nas promjene ne čude, ali ih previše nit ne razumijemo.

Prozvati ljudske relacije slagalicom ili zagonetkom nesumnjivo je intrigantno, plesači su fantastični i scenografske ideje su začudne (Filip Peeters, Sidi larbi Cherkaoui), no ako me više impresionira glazba od koreografije, ako mi je uzbudljivija pjevačica od  sadržaja i ako mi, usprkos ljepoti i ugođaju, postane svejedno o čemu se radi – onda se pitam o čemu se radi. Koliko god razmišljala, gledala (nečitke, u mraku pisane) bilješke i proučavala prateći katalog, i nadalje ostajem pri prvotnoj spoznaji da se radi o vrlo umješnoj, lijepoj i tehnički izvrsnoj predstavi, ali da meni to jednostavno nije dovoljno.

Na istom tragu, mada za nijansu čak i bliskijoj predstavi, mogu govoriti  o nastupu švedskog Cirkusa Cirkör koji je 1995. utemeljila Tilde Björfors (1971.) i koja je bila silno razdragana  Nagradom za kazališnu stvarnost kojom je cirkusko (riječ je dakako o takozvanom novom cirkusu) umijeće uvršteno u kazališnu umjetnost. Izvedbom fragmenata iz cjelovite predstave „Granice“ ( Baltički dom, 15.11.2018.) kojima su pokazali određenu priču (vjerojatno o emigrantima) i pokazali visoki stupanj akrobatskog umijeća (dvojica na klackalici silno precizno izvode opasne okrete koji bi mogli završiti opasnim ozljeđivanjem u slučaju  greške) zapravo nisu pokazali razloge ovoj nagradi – fizička spremnost, vještina i nesumnjivo nadahnute ideje u ovako okrnjenom (fragmentarnom) izdanju tek su nagovještaj razloga za njihovu nagradu. Nije mi jasno zbog čega nije  prikazana cjelovita predstava (za koju su u Švedskoj nagrađeni 2016. ravnopravno kazališnim predstavama), budući da je festivalska publika izdržljivija od bilo koje druge pa niti kasni noćni sat niti duljina predstave nije prepreka (uvijek se lako dremne ako nije pretjerana buka!). Ovako smo dobili uvid u jednu hrabru i beskompromisnu ekipu (povremeno sam se istinski naježila nad njihovim akrobacijama), ali ne i u istinski kazališni (ili ne kazališni) čin.

Nerijetko opterećeni kazalištem kao dramskim ili post dramskim, zaboravljamo da su i drugačiji, neverbalni oblici itekako kazališni, pa je doista izvrsno da ravnopravno sudjeluju u kazališnom svemiru, iako su možda s nekog drugog planeta.