17. EUROPSKA KAZALIŠNA NAGRADA: TIAGO RODRIGUES
2.1.2019. 3:26:45h
Nevidljivi važni ljudi
Ako se ikada opet zateknem u blizini Tiaga Rodriguesa, bez krzmanja ću pogledati čime se bavi – meni je on arhetip kazališne iskrenosti, mada je to očiti oksimoron ( za one koji ne znaju grčki: duhovita besmislica)
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Napamet" / Franco Bonfiglio

Smišljena (vrlo vjerojatno) pod vrelim sicilijanskim suncem, Europska kazališna nagrada se uvijek kolokvijalno zvala Premio Europa (per il teatro , bilo bi  cjelovito ime), ali kako je na dodjelama engleski jezik najčešći komunikacijski jezik, obično se govori o ETP ili  Europe Theatre Prize. Prva dodjela bila je 1987. u Taormini (Sicilija), da bi se od desete edicije premještala po raznim europskim gradovima u najrazličitijim, čak nepredvidivim  terminima.

17. Europska kazališna nagrada održala se u, vjerojatno najljepšem ruskom gradu, Sankt Peterburgu od 13.-17.11.2018.. Dobitnik Nagrade je ruski redatelj Valerij Fokin, dobitnica Specijalne nagrade je španjolska glumica Nuria Espert, dok je šestero kazališnih umjetnika uvršteno u 15. Europsku nagradu za kazališnu realnost. Među njima je i portugalski redatelj i tekstopisac Tiago Rodrigues (1977.), koji je počeo kao glumac i kazalište  je uvijek doživljavao, kako piše u katalogu: „…mjestom gdje se ljudi susreću, kao u kafiću, da suprotstavljaju  mišljenja i dijele svoje vrijeme.“  Mada je od 2015.na čelu prestižnog Nacionalnog kazališta Dona Maria II u Lisabonu, nesumnjivo i dalje posjeduje strast za stvaranjem predstava u različitim sredinama i na različitim jezicima, poput marljivog „graditelja mostova“(kako ga opisuju).

Prvi susret sa šarmantnim Rodriguesom nije bio baš najsretniji: u  Domu glumaca (Dom aktera im. K.S.Stanislavskog) predstavio je svoj rad u nastajanju „Paljenje zastave“ (14.11.2018.) koji se sastojao od gotovo jednosatnog čitanja izmjene mailova?!  Predstava „Napamet“ (By Heart) smještena u Maladežniji teatar na Fontanke (Kazalište mladih, 15.11.2018.) uz  informaciju da su sudionici predstave, uz samog Rodriguesa, gledatelji, a ne profesionalni glumački ansambl (i prethodno iskustvo, kao i rani poslijepodnevni sat), nije baš privukla sudionike EPT pa je nevelika dvorana bila poluprazna. Ideja predstave bila je zajedničko učenje napamet odabranog teksta, što je u ovom slučaju bio Shakespeareov  „Sonet  broj 30“ na ruskom jeziku, pa su gledatelji – sudionici trebali razumjeti ruski jezik (i dakako engleski koji je bio radni jezik). Mi neskloni suradnji sabili smo se izvan domašaja Rodriguesova oka, ali to je bilo nepotrebno jer se odmah javilo desetero ljudi željnih sudjelovanja u predstavi (samo jedan muškarac).

Temelj cijele ideje vezane uz učenje napamet bilo kojeg književnog teksta leži u spoznaji da bez obzira što se dogodilo sa zapisanim tekstom, očuvat će ga pohrana u nečijoj glavi, odnosno učenje napamet. Kao što je rekao filozof, esejist i kritičar George Steiner: „Jednom kada desetero ljudi napamet zna pjesmu, KGB, CIA ili Gestapo ne mogu više ništa protiv toga. Preživjeti će (pjesma).“ Naime, dok svoje izabranike na sceni uči stihovima soneta (svi trebaju naučiti prva četiri stiha, a onda svatko samo po jedan stih – sonet ima 14 stihova i u slučaju takozvanog engleskog soneta radi se o rasporedu od  tri katrena i jednog dvostiha) na ruskom jeziku (što zna biti jako zabavno, budući da gledatelji, prilično očekivano, bolje izgovaraju prijevod Shakespeareovih stihova na ruskom od samog Rodriguesa, te ga podučavaju  izgovoru), Rodrigues priča različite sudbine koje podržavaju njegovu tezu o potrebi učenja napamet.

Isprepliću se priče o Pasternaku koji je na Kongresu pisaca 1937. rekao „30“ i svi su ustali i recitirali spomenuti Shakespeareov sonet, čime se on spasio od najavljenog hapšenja; o  Bradburyevom distopijskom romanu „Fahrenheit 451“ u kojem se paljenjem knjiga, dakle cenzurom čisti svijet, pri čemu se knjige mogu učenjem sadržaja napamet sačuvati; o Nadeždi Mandeljštam, supruzi progonjenog i pogubljenog pjesnika Osipa koja je okupljala ljude da sačuvaju njegove pjesme učeći ih napamet… Sve te sudbine objedinjuje redateljeva 94-godišnja baka Candida koja gubi vid i više ne može čitati i zato želi naučiti nešto napamet. Sanduke   ispunjene knjigama okružuje deset Rodriguesovih suradnika  koji na ruskom recitiraju 30-ti sonet nakon čega pojedu tijesto  s ispisanim tekstom pjesme čime čine istinsku urotničku grupu koja se nama naočigled povezuje u borbi protiv zaborava.  

Predstava (u kojoj je bilo puno radosti u komunikaciji bez prisile i dobro osmišljanih improvizacija gotovo bez praznog  hoda) završava zajedničkom recitacijom 30-tog soneta na ruskom jeziku i Rodriguesovom recitacijom na portugalskom (u spomen baki) što je za mene bila jedna od najdirljivijih scena u kazališnoj predstavi ikada. I doista, nakon ove predstave,  počinjem  vjerovati da izraz „by heart“ znači „srcem“.

Ohrabrena izvedbom predstave „Napamet“ radosno sam  otišla ponovo u Kazalište mladih (na rijeci Fontanki, ovaj put u Veliku dvoranu, 16.11.2018.) na predstavu „Sopro“ („Dah“ ili „Disanje“  ili „Napuhati“ ili…) autora i redatelja (ali ne i sudionika) Tiaga Rodriguesa. Na neobično slikovitoj i prozračnoj pozornici (Thomas Walgrave) na kojoj je  dominiralo  nježno barsko raslinje, odvija se priča u kojoj je središnja figura, obično nevidljiva i nečujna kazališna dobra vila, šaptačica (ovaj puta autentična osoba, Cristina Vidal). Sudbina jedne profesije, jedne nevidljive žene koja upravo takvom želi ostati u ovom svijetu punom želje za pokazivanjem (mada se često nema što pokazati)  prikazuju glumci mijenjajući „u hodu“ svoje uloge: isprepliću se scene iz predstava sa scenama iz stvarnosti pa glumci, uz stariju u crno odjevenu ženu (nevidljiva) koja im se prikrada iza leđa kako bi osvježila glumačku memoriju, nude svoje viđenje kazališne stvarnosti u nadmetanju sa životnom stvarnošću. Najduhovitija i najmudrija rečenica koju može izgovoriti netko tko pripada kazalištu jest: „Gledam svijet kao kazalište“- često nenadmašna stvarnost inspirira kazališne umjetnike, a onda se gledatelji, usputni kazališni suputnici dive mašti umjetnika!

Nekada je šaptačeva  kućica, na granici između gledališta (realnosti) i pozornice (čarolija), nudila zaklon nevidljivom i pomoć vidljivom – danas se šaptači/ce smucaju iza zastora i čujemo ih bolje od glumaca.

Tiago Rodrigues je, očito, u ovu predstavu unio jako puno srca i ispleo fino tkanje nostalgije i sjećanja, no pri tome je, nažalost, zaboravio povremeno pogledati na sat.

Ako se ikada opet zateknem u blizini Tiaga  Rodriguesa, bez krzmanja ću pogledati čime se bavi – meni je on arhetip kazališne iskrenosti, mada je to očiti oksimoron ( za one koji ne znaju grčki: duhovita besmislica).

ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2019, All rights reserved