HNK ZAGREB: "MAČKA NA VRUĆEM LIMENOM KROVU"
19.11.2018. 2:02:42h
Ja nisam dočekala klik
Predstava 'Mačka na vrućem limenom krovu' bila mi je jako, jako dugačka i dosadna, iznevjerila je sva moja očekivanja te definitivno nisam dočekala 'klik' (a i Bricku je za to trebalo tri sata)
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Mačka na vrućem limenom krovu" / hnk.hr

Postoje neka književna djela, posebice dramska, umješno osmišljena za inscenaciju ili ekranizaciju, koja relativno lako  dolaze do promatrača i u njih „usađuju“ piščevu ideju, priču, poruku. Među takva djela očigledno pripada drama američkog dramatičara (Thomasa Lainera T.W.) Tennessee  Williamsa (1911.-1983.) „Mačka na vrućem limenom krovu“ (godine 1955. nagrađena Pulitzerovom nagradom i uprizorena na Broadwayu u režiji Elie Kazana, a već 1958.  snimljen je prema njoj  film u režiji Richarda Brooksa) u kojoj se propituju balans moći između oca i dvojice sinova, roditeljske simpatije prema zgodnom, vjetropirastom i netrpeljivost prema radišnom, dosadnom sinu, bračni odnosi i pitanje potomstva, muško prijateljstvo kojem se insinuiraju seksualne komponente, pitanje nasljeđa te odnos prema bolesti i smrti.

Iako se radi o samostalnim pojedincima, nitko ne postoji izoliran od ostalih i njihovo uzajamno nerazumijevanje  graniči s mržnjom: dominantan otac ponižava sve, posebice privrženu suprugu, sinovi se uzajamno ne podnose (kao niti snahe), glavni protagonisti, bračni par Maggie i Brick, trajno su nezadovoljni u svojoj prinudnoj vezi, Brickovo pijančevanje (dok u glavi ne začuje „klik“) uzrokuje mnoge nevolje, ponajviše njemu samome... uglavnom, svi su iskreno i duboko nesretni, bez obzira jesu li toga svjesni. Propitivanje latentne homoseksualnosti, borba za nasljedstvo, rađanje djece kao zalog za budućnost ili laž kao način preživljavanja: sve su to  situaciije iz kojih se treba nekako izvući. Jer, kao što kaže Maggie, pobjeda mačke jest da se što duže zadrži na vrućem limenom krovu, točnije – da nadmudri i nadvlada svoje protivnike.

Redatelj Paolo Magelli, uz dramaturginju Željku Udovičić Pleština, postavio je predstavu „Mačka na vrućem limenom krovu“ na scenu zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta (13.10.2018.) povjerivši uloge Maggie i Bricka Zrinki Cvitešić i Filipu Vidoviću (Snježana Banović odabrala je Anju Šovagović i Borisa Svrtana u DK Gavella u listopadu 1996.). Cvitešić (1979.) je neupitno zgodna žena i glumica zamjetnih mogućnosti, ali njezina Maggie je sasvim izvan konteksta:  usprkos tome što se na početku predstave tušira gola, tokom predstave šeće u kombineu te navlači i svlači crne čipkaste  gaćice, njezin erotski naboj naprosto ne postoji; gotovo je nečujna dok je leđima okrenuta gledalištu i nerazumljiva u svojim ispadima ljutnje i ogorčenja (da ne poznajem tekst, ne bih imala pojma o čemu govori!); odnos s Brickom doima se  kao da su na dva različita planeta (ne mislim  na Mars i Veneru) pa niti  ne mogu prikazati emocionalnu udaljenost, budući da uopće nisu u istom prostoru... Filip Vidović (1991.) kao Brick nema glumačku uvjerljivost i više djeluje kao ćudljiv dječačić nego kao mladi muškarac koji propituje  svoj spolni  identitet.

Drugi mladi par, njegov stariji brat Gooper (Dušan Bućan) i njegova supruga, plodna Mae (Ana Begić Tahiri) puno bolje oblikuje par koji brojnim potomstvom i  mudrom manipulacijom pokušava preuzeti obiteljske poslove (i bogatstvo). Posebice su duhoviti (i znakoviti) Maeini majčinski postupci prema djeci dok djedu pjevaju rođendansku pjesmicu (ne bi li mu se umilili). Iako bi Maggie i Brick trebali biti ključni par, u ovoj su predstavi to tata i mama Pollitt, roditelji Bricka i Goopera, dominantni Veliki tata (Milan Pleština) i podređena (no vitalna) Velika mama (Ksenija Marinković). Prostačenjem (kojeg u tekstu nema) i vikom Pleština daje naznake moći, mada mu tu moć više daje  suprugin pomirljivi odnos, koji Marinković dovodi do granice karikature (što nije loše, budući da je i Veliki tata prazna figura zbog svoje fatalne bolesti). Goran Grgić kao dr. Baugh nema baš previše prostora, ali je zato nevelika uloga Livija Badurine kao velečasnog Tookera fino zaokružena (mada ne razumijem razloge razmazivanja čokoladne kreme po licu, osim ako ne treba predstavljati metaforu fekalija?!).

Nagnutost scene (Lorenzo Banci) s obiljem zelenila  vjerojatno nudi naznake nestabilnosti (ispod scene se može posvuda proći?!), kostimi dobro podcrtavaju karakterne osobine (Leo Kulaš) osobito kod žena, dok je glazba (Damir Martinović Mrle, Ivanka Mazurkijević) valjda zalutala, jer ne vidim (ja, ja ne vidim i ne čujem) nikave veze između nje i zbivanja .

Predstava „Mačka na vrućem limenom krovu“ bila mi je jako, jako dugačka i dosadna, iznevjerila je sva moja očekivanja (to jest moja greška), uvjerila me u ispravnost izjave da je „radoznalost ubila macu“ i definitivno nisam dočekala „klik“ (a i Bricku je za to trebalo tri sata).

ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2018, All rights reserved