U doba mojeg srednjoškolskog školovanja mnoge su pametne pouke i poruke prošle kroz mene kao riba kroz galeba – ušle kao namirnica, izašle kao smeće. Međutim, jedna se rečenica čvrsto ukotvila, nudeći mi nove poglede na situaciju oko mene. Profesorica povijesti i političke ekonomije, Fani Radovani, znala je govoriti: „Sa slobodom valja znati“. U mladim se godinam cerekamo svemu i svačemu, ali onda jednog dana, kada otkrijemo da je takozvana demokracija (inače, u antičko doba to opće pravo odlučivanja obuhvaćalo je isključivo slobodne punoljetne muškarce, dakle najmanji dio populacije) drugo ime za anarhiju, počinjemo bolje razumijevati opasnosti koje donose mogućnost izbora, samostalno odlučivanje, alternativno mišljenje...
Sve mi je to palo na pamet dok sam gledala predstavu „Proba orkestra“ (15.9.2018.) u Zagrebačkom kazalištu mladih, koju je prema istoimenom filmu (1978.) Federica Fellinija i Brunella Rondija dramaturški obradila Nina Mitrović i režirao Edvin Liverić (osvrt na izvedbu 4.10.2018.). Iako su neki drugi Fellinijevi filmovi („Slatki život“,“8 1/2“, „Giulietta i duhovi“ ili „Amarcord“) postigli kultni status, komorna forma „Probe orkestra“ ponudila je društvenu satiru i mogućnost izvrsnih glumačkih minijatura.
Sadržaj je upravo ono što stoji u naslovu: proba orkestra u kojem niz individualista pokušava zatitrati na zajedničkoj frekvenciji, predvođeni vođom – dirigentom s obilježjima diktatora (od tuda i njemački naglasak, jezika za komandiranje, nacije za vođenje!). Fellinijev izbor upravo takvog modela „vođe“ odražava satiru na vlastitu naciju u doba Drugog svjetskog rata (tu bismo si mogli dati ruke! Mada se nama još teško nasmijati na vlastiti račun!).
U nekadašnjoj kapeli (scena Edvin Liverić) glazbenici (kostimi Decker + Kutić) privrženi svojim glazbalima (u čijim se odlikama odražavaju njihovi vlastiti karakteri) pokušavaju slijediti dirigentske (Mladen Vasary) upute, mada im i nije previše stalo do zajedničkog skladnog sviranja. Svatko ima neku svoju „viziju“, svoje poslove (nastup na otvorenju shopping centra) ili neki drugi angažman, tako da kada ih dirigent isprovocira prostačkim, uvredljivim izjavama, oni se pobune („Nema više nota, sada je sloboda“), ali to ipak ne izađe na dobro. Kao što je dirigent „iznad njih“, izad svih je kugla za razbijanje zidova – ta rušilačka snaga nije njihovo oslobađanje, nego budući neizvjesnost i strah. I oni se vraćaju u okrilje poznatog (opet zjednički sviraju), ali ih dirigent, usprkos dobre svirke, i dalje tlači – kratkotrajna pobuna tek je dašak u ustajaloj i, očito, nepromjenjivoj društvenoj situaciji.
Glazba (Nino Rota/Merima Ključo) ovdje je tek metafora jer je i orkestar samo model naših života – netko preživi, netko ne (život ionako ima smrtne posljedice!). Predstava „Proba orkestra“ prava je ansambl predstava pa je zapravo vrlo teško ikoga izdvojiti: glazbenici (navodno su zbilja naučili odsvirati odabrane partiture) Milivoj Beader, Robert Budak, Dean Krivačić, Danijel Ljuboja, Maro Martinović, Nadežda Perišić Radović, Dora Polić Vitez, Anđela Ramljak, Slavko Sobin, Petra Svrtan, Marica Vidušić, Mateo Videk, Janko Franković, Pavle Golubić, Lana Juranić, Marin Živković, izvrstan Pjer Meničanin kao kopist, izvanserijski dobar Mladen Vasary kao dirigent te vrlo precizni Barbara Prpić i Frano Mašković kao televizijski tim (novinarka/kamerman).
Nevolja kazališnih predstava koje se oslanjaju na filmske predloške jest stalna usporedba, no usudila bih se reći da je kazališna predstava „Probe orkestra“ vrlo dobra, mada je nakon sat vremena „pala“ pa je sve poslije toga djelovalo predugačko... Osobno mislim da će učestalo igranje ovu predstavu dinamizirati (jer su glumci zbilja odlični), a možda ponetko preskoči neku, ne baš nužnu, repliku, pa ćemo dobiti fino istkano kazališno tkanje.