Animirati ili udahnuti dušu pretpostavlja preobraćanje nečeg u nekog – predmeta u biće, sjene u lik, nepokretno u pokretno. Ali što ako već imamo biće, lik, pokret: je li glumac koji nas zatravljuje spretnošću prstiju, mimikom ili apsurdnim radnjama dio lutkarskog svjetonazora? Ne znam, ali više niti ne marim!
Na 14. međunarodnom (bijenalnom) festivalu suvremene lutkarske umjetnosti LUTKE 2018. u Ljubljani (12.-16.9.2018.) gledala sam dvije predstave koje mi se uklapaju u gornji opis: „Lako zaboravljene stvari“ Španjolca Xaviera Bobesa (koncept, režija i izvedba 15./16.9.2018.) i „Vu (Vidio)“ francuske skupine žonglera i akrobata Cie Sacekripa (u ovom slučaju Etiennea Manceaua, 16.9.2018.).
Nas petero za okruglim stolom sjedimo s Bobesom i pratimo njegovo vraćanje u prošlost pomognuto preslagivanjem malih kalendara do godine 1942. (njemu osobno važna godina). I tada izranjaju „lako zaboravljive stvari“: dnevnik na čijoj prvoj stranici pišu osobni podaci, kuponi za hranu (zbog racionalizacije), fotografije muškaraca, žena i djece (koje nasumice povezujemo), sitni asocijativni predmeti, pokušaj rekonstrukcije tipične zabave (piće, konfeti), spretni mađioničarski prsti koji izvlače kovanice ni od kuda...
Osobna povijest postaje povijest Španjolske i cijelog svijeta – negdje se nekada nekome dešavalo isto ili slično: zaboravljene fotografije, dnevnici, događaji. Melankolični ugođaj, sjetno ozračje i za kraj poklon: skupna fotografija nas, slučajno okupljenih svjedoka jedne prividne povijesti.
Predstava čiji je naslov ostavljen u originalu „Vu“ nazvana je „solo cirkuska minijatura“, a opisana je kao spoj kazališta objekata, cirkusa i pantomime. Priča je više nego banalna – čovjek si priprema šalicu čaja, no njegovi kriteriji su visoki: sve mora biti na određenoj udaljenosti, precizne vibracije smještaju stvari kamo treba, pomagači iz publike moraju proći kroz „vrata“ (određena nacrtanim pravokutnikom koji predstavlja otirač za cipele pred vratima) budući da njegovo nezadovoljstvo prijeti odmazdom.
Moram priznati da odavno nisam vidjela nešto tako komično kao Manceauovu igru: podrhtavanje mišića zbog nezadovoljstva, izbezumljenost ocrtana na licu radi ljudske nemarnosti, ubacivanje kocke šećera u šalicu na najkompliciraniji mogući način... male, obične radnje ( koje i sami vjerojatno obavljamo) prikazane kroz pretjeranost nude novu sliku svakodnevice, a to je slika apsurda. I dok u svojoj naivnosti „vrebate“ lutkarske elemente predstave, Manceau vas očara i začara – jedino važno postaje priprava dobrog napitka.
Uvrštavanjem izvedbi Xaviera Bobesa i Etiennea Manceaua među lutkarske predstave znači doista proširenje definicije lutkarskog umijeća, pa bih rado znala do kuda sežu granice (ono s nebom ipak pripada avijatičarima).