„POSLJEDICE“, „DVIJE CRTE PLAVO“, „U MOJOJ GLAVI“ i „SLIKAREVA RUKA“
29.10.2018. 10:14:18h
Prigodnice
Kako naše doba sve više poprima oblike 'tam-tam kulture', bez obzira mislimo li pri tome na usmenu ili vizualnu razmjenu informacija, kazalište počinje dobivati 'prosvjetiteljsku' ulogu (lakše je pogledati predstavu nego pročitati knjigu, školsku lektiru, primjerice)
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
Udruga Arterarij, "Posljedice" / promo

Pokušaji da se nešto pojasni, odnosno približi ciljnim skupinama, nerijetko nisu uspješni ukoliko je način previše  docirajući, preozbiljan (ma što to značilo) ili zahtjeva preveliki (mentalni prije svega) angažman. Kako naše doba sve više poprima oblike „tam-tam kulture“, bez obzira mislimo li pri tome na usmenu ili vizualnu razmjenu informacija (dakle, izbjegavanje zahtjevnog čitanja), kazalište počinje dobivati „prosvjetiteljsku“ulogu (lakše je pogledati predstavu nego pročitati knjigu, školsku lektiru, primjerice) pa se kroz kazališni medij (neki puta umjetnički oblikovano, neki puta baš i ne) nude najrazličitiji sadržaji. Stjecajem okolnosti u zadnje sam vrijeme odgledala četiri zagrebačka kazališna projekta kojima se nastoji upozoriti ili podučiti o nekim fenomenima: „Posljedice“ (8.10.2018. osvrt na izvedbu 10.10.2018. , Tehnički muzej „Nikola Tesla“, hala V), „Dvije crte plavo“ (27.9.2018., osvrt na izvedbu 10.10.2018.,  Teatar Exit), „U mojoj glavi“ (15.9.2018., osvrt na izvedbu 15.10.2018., Kazalište Mala scena) i „Slikareva ruka“ (15.10.2018., Umjetnički paviljon).

Udruga Arterarij odnosno Romano Nikolić, svojim projektima nastoji ukazati na „obespravljene i ranjive društvene skupine“ („Pogledaj me“, 2017.; „Čekanja“, 2017.), pa se u predstavi „Posljedice“ (u koprodukciji s Kazalištem Marin Držić, Dubrovnik) kao autor i redatelj, uz dramaturginju Jasnu Jasnu Žmak, „pozabavio“ nasiljem nad ženama temeljenom na dokumentranim materijalima i osobnim ispovjedima. Predstava se odvija u niskoj dvorani sivih zidova i već taj turobni koloristički izričaj unosi nelagodu, koja se povećava promatranjem onog što nam kazuju Mirej Stanić i Irena Tereza Prpić.

Početak je bezazlen, čak lijep u svojim koreografskom  izričaju, jer se još ne prepoznaje o čemu je zapravo riječ: one peku palačinke i peru rublje (trajanje predstave ovisno je o programu pranja), zamjenom pozicije za stolom predočuju razgovore i tako  sve do pojave prisile, odnosno nasilja.  Premlaćivanje i silovanje dva su „tipična muška“ pristupa slabijim osobama, a eventualne zatvorske kazne kraće su nego za neka druga kriminalna djela. Porast broja silovanja, neprijavljivanje čina, traumatičan postupak prilikom utvrđivanja činjenica, neodgovarajuća kazna za nasilnika i sramoćenje žrtve (izravno ili posredno) prikazuje prilično vjerno (ne)civilizacijsko stanje naše sredine. Prvi dio predstave koristi kazališne alate i glumice koje prikazuju zlostavljane žene, dok se završnica oslanja na konkretne podatke pri čemu se pojavljuje Sandra Petrž, doista zlostavljana žena i taj prelazak iz umjetničkog u realistički svijet djeluje potresno!

Predstava „Dvije crte plavoRosie Kugli u režiji (i dramaturgiji) Frane Marije Vranković  i koprodukciji Teatra Puna kuća, Teatra Exit i Gradskog kazališta Sisak bavi se neželjenom maloljetničkom trudnoćom. Shvativši da je ostala trudna, maturantica Vita (Sara Moser) pokušava riješiti dvojbu: pobaciti ili ne?! Budući da je  vrlo mlada i nespremna za majčinstvo, a podjednako se boji poroda i pobačaja, traži savjet od svoje slobodoumne i tolerantne tete (Svetlana Patafta). Naime, ne usuđuje se reći roditeljima, a njezina prijateljica (sve uloge, osim Vite, glumi Patafta) ne može joj ništa savjetovati,  tako da preostaje teta (ginekologica ionako samo medicinski nadgleda).

Sad se javlja nekoliko razina spomenutog problema: tko je odgovoran (djevojka ili momak); je li dvojba zbog njezine mladosti ili bračnog stanja („Ja sam mislila da će to biti drugačije – da ću imati prsten na ruci i da će pokraj mene biti netko trajan“); razlozi stupanja u spolni odnos (inače bi je momak ostavio); što predstavlja pobačaj (izrijekom se govori o ubojstvu) i napokon, kako pomoći oko odluke (patetična scena u kojoj teta tvrdi da će djevojka sama najbolje odlučiti). 

Tekst stavlja Vitu u središte problema (nesumnjivo) pri tome prikazujući njezinog momka kao nemarnog i ne nudeći razloge za bilo koju odluku: proizlazi da svjetonazori  određuju odluku, a ne objektivni razlozi (primjerice, bi li pobačaj ugrozio zdravlje, a ne inzistiranje na „svetosti“ života). Izravno obraćanje Moser publici, kao i neke doskočice, urodili su neobičnim reakcijama mlade publike (završni razredi osnovne odnosno početni razredi srednje škole) pa ih je više zanimala kišna glista, nego Vitina dvojba. Ideja je da se po završetku svake predstave upriliči razgovor, no ovaj puta je to bilo prilično šepavo – a i same izvođačice nisu bile naročito stimulativne!

Teatar Tirena gotovo kao vokaciju ima ostvarivanje predstava koje bi mogle prikazati i osvijestiti određeni problem i eventualno pomoći. Predstava „U mojoj glaviNine Horvat u režiji Tine Hofman bavi se poremećajima koji se sve više prihvaćaju kao bolest: tinejdžeri Borna (Andrej Kopčok) i Vanja (Selma Mehić) uočavaju da im se događa nešto ružno ali ne znaju što niti kako si pomoći. Borna mora donijeti odluku o srednjoj školi, osjeća sve veći pritisak i prestaje „normalno“ funkcionirati, dok Vanja, iako odlična odbojkašica i učenica, gubi zanimanje za sve što ju je do tada radovalo...

Opisom simptoma i razgovorom s roditeljima, Borna otkriva da to što ga „boli negdje unutra“ jest depresija, bolest koja zauzima sve više maha među vrlo mladim ljudima. Borna se uspijeva izvući zahvaljujući razumijevanj okoline, ali i vlastitim pokušajima. Vanja pati od anksioznosti i u njezinom slučaju nije baš jasno iskazan ni uzrok niti mogućnost ozdravljenja.  Osobno mi je uspjelija priča o Borni i depresiji, mada mogu prihvatiti da je u realnosti pojava anksioznosti neobjašnjiva (možda je kazališni svijet malo drugačiji!).

Uz odličnu glazbu (Darko Horvat) izmjenjuju se priče dvoje sudionika i dok jedan opisuje simptome, drugi odjeven u dugački ogrtač (Lucija Prstec Smolčec) oponaša bolest (koreografirani pokreti) i njezin utjecaj na bolesnika (čvrsto ga grli ili sjedi na njemu). Mudra je ideja suprotnih predznaka bolesti i bolesnika: što je bolesniku teže, bolest je veselija… Iako je možda nepotrebno „ispisati“ simptome po sceni (Ana Rimac, Matea Lemac), budući da se radi o mladoj populaciji, može se odstupiti od ekonomičnosti. Umjesto završnog razgovora, prikazan je video razgovora o spomenutim bolestima i objavljena adresa gdje se može obratiti za pomoć (udruga „Boli me“).

I napokon, predstava „Slikareva ruka – povijesni susret učenika i učitelja“ redateljice Petre Radin u produkciji Kazališta Tvornica lutaka vezana uz izložbu Vlahe Bukovca i njegovog profesora Alexandrea Cabanela. Radi se o njihovom prvom susretu, kada je zahvaljujući slici „Ruka“ (1877.) Cabanel, usprkos popunjenosti, ipak prihvatio Bukovca u svoju klasu. Frano Mašković kao Bukovac i Dušan Gojić kao Cabanel trebali bi prikazivati dva različita svijeta: pučki i aristokratski. I dok Mašković svojim dubrovačkim govorom i širokom gestom prilično uspjelo dočarava mladog, razbarušenog i samouvjerenog slikara (osim nelogično prikazane epizode slikanja same ruke!), Gojićev Cabanel je nepotrebno iskarikiran, posebice odnos prema mladom i nepoznatom slikaru. Odlična je glazba (Matej Meštrović), primjerena scenografija i kostimi (Mario Mišković, Đurđica Vorkapić), pa iako je epizoda zgodna dopuna izložbi, bojim se da je promašeno ozračje (inače dobro poznatog) slikarskog miljea.

ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2018, All rights reserved