DLJI I HNK IVANA PL. ZAJCA: "MICHELANGELO"
Melješ me, mrviš i daviš
Ako je poanta predstave 'Michelangelo' Krležin predložak, onda je, meni osobno, nedovoljno osmišljena i poprilično 'zbrčkana', a ako je ideja u promišljanju svevremenosti sukoba između vizionara i onih drugih, onda je dio posvećen Krležinoj legendi trebao biti osjetno kraći jer služi poticanju dijaloga između sudionika u predstavi
Objavljeno: 20.8.2018. 9:29:07
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Michelangelo" / dubrovnik-festival.hr

Prva dramska premijera na  69. Dubrovačkim ljetnim igrama (10.7.-25.8.2018.) jest autorski projekt „Michelangelo“ redatelja Sebastijana Horvata i dramaturga Milana Markovića Matthisa, prema motivima jednočinke Miroslava KrležeMichelangelo Buonarroti“ iz ciklusa pod nazivom „Legende“.

Predstava je koprodukcija DLJI i Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca Rijeka, pa je umjesto uobičajenog mješovitog „festivalskog ansambal“ većina glumaca iz riječkog kazališta, a ova suradnja objašnjava i scenografiju (Igor Vasiljev). Naime, mjesto izvedbe (27.7.2018., osvrt na reprizu dan kasnije) jest razrušeni benediktinski samostan na otoku  Lokrumu pokraj Dubrovnika, ali zanimljivi prirodni ambijent ne dolazi do izražaja jer ga zakriva masivna dvokatna četvrtasta konstrukcija, čime se poništava relevantnost odabranog mjesta predstave. Prostrana „kutija“, postavljena na stupovima iznad zemlje, nudi mogućnost uvjetne podjele na središnji „ljudski“ prostor, te na onaj najniži, neposredno uz tlo i onaj najviši, dio koji pripada umjetnosti odnosno nebu, ali takva scenografija može biti bilo gdje (što je šteta, jer bi nekadašnji samostanski kompleks bio metafora za sakralnost Sikstinske kapele).

Krleža je bio sklon pisanju o likovnim umjetnostima, pa je odabir Michelangela Buonarottija (1475.-1564.), izuzetnog kipara, slikara, arhitekta i pjesnika talijanske visoke renesanse, za lik drame na tragu ekspresionističkog izričaja (1919./1933.) u trenutku kada oslikava Sikstinsku kapelu, dobar primjer za temu koja se bavi vezom između umjetničke stvaralačke samostalnosti i želja naručitelja.

Krleža svojeg slikara smješta na skele u Sikstinskoj kapeli pri izradi slike „Dana gnjeva Gospodnjeg“ u trenutku sumnje u vlastito stvaralaštvo („Melješ me, mrviš i daviš, Gospodine!“). Mada je spoznao umjetničke visine, Michlangelo želi opet postati „običan“ čovjek („Da budem opet ljudski jednostavno, glupo, ograničeno sretan!“) pa odlazi u krčmu iz koje ga gomila  izbacuje i umjetnik se vraća svojem poslu – jer nema novaca. Dolaskom pape koji kritizira umjetnikov rad, slikar se pobuni: „Nisam ja nikakav zidar niti postolar! Ne šijem ja postole po mjeri, Presveti Oče! Ja ne mogu da radim po uzoru niti na rok. Ne mogu!“ na što mu papa odvraća: „U molitvi je spas, a ne u borbi.“  i nakon što ga je natjerao da klekne, daje mu kesu s cekinima („Izbacivši sve cekine ne gunj na slamnjači, prebire po zlatu rukama i ponavlja bolno, poraženo i jadno: „Trideset, trideset, trideset“ i uzdiše teško“). Krleža u didaskalijama spominje „Dan gnjeva Gospodnjeg“ i skele „pod stropom crkvenim“ ne imenujući o kojem se papi radi. Valja razlikovati dva Michalengelova monumentalna rada u istom prostoru: oslikani svod Sikstinske kapele (1508.-1512.) s motivima iz Knjige postanka na poziv pape Julija II (1443.-1513.) i „Posljednji sud“ na zidu iza oltara (1534.- 1541.) na poziv pape Pavla III (1468—1549.).

Ulogu Michelangela Horvat je povjerio sjajnom Rakanu Rushaidatu, jednom od onih malobrojnih glumaca koje publika uspijeva čuti i razumjeti i kada  se on kao Michelangelo prepire s Bogom, Nepoznatim (Aleksandar Cvjetković), svojim pomoćnikom (Nikola Nedić) ili papom (Olivera Baljak) vrlo prepoznatljivo mijenja svoju poziciju varirajući od nadmoći do nemoći. Dok govori monolog, pucketanjem prstiju „mijenja“ glazbu (Karmina Šilec) i taj dio je doista zanimljiv, mada nisu sasvim jasni razlozi kretanja  ostalih sudionika (prizor iz bolnica zamjenjuje prizor nepomičnih likova, vjerojatno s fresaka, dok u najdonjem prostoru obitavaju neki čudaci).

Omiljen Krležin pretjerani prikaz kaotičnog divljanja u krčmi u Horvatovoj je interpretaciji na tragu pakla (crvena svjetlost uz projekcije broja 666 i riječi Satan), pa je ta relativno duga scena ispunjena okrvavljenim likovima koji čupaju vlastite unutarnje organe prilično iscrpljujuća i usprkos uskovitlanosti i brutalnosti djeluje pomalo monotono, bez ikakvih  relevantnih pomaka. Nakon ove mahnite scene dolazi do susreta pape (fantastična Olivera Baljak) i umjetnika (Rushaidat) gdje dolazi do izražaja trijumf moći i novca nad slobodom umjetnosti pa je ovaj dio jasan i razumljiv, čak i bez prethodnog čitanaj Krležinog teksta. Doduše, naznaka je kako se radi o Juliju II ( dosta neobično, ukoliko se držimo faktografije) što je nepotrebno (kao i uključivanje kardinala Bozanića obilježenog godinama 1949. - 2019.), jer je suština  u sukobu moći i slobode, a ne historijskih ličnosti. Osim što je ovaj dio suvislo zaokružen, valja istaknuti odličan zbor čiji su članovi, kako su mi rekli, dubrovački amateri (svakako, oni koji vole, ali i znaju pjevati) pod vodstvom Maje Marušić.

Cijelu ovu jednosatnu izvedbu ja bih nazvala konceptom, jer iako ima Krleže, daleko više ima Horvata, koji povremeno doista izvodi neobjašnjive zahvate. Nakon što je poniženi umjetnik izbrojio papinih trideset cekina, odjednom se pali „radno“ svjetlo, pojavljuju se isti likovi drugačije odjeveni (Belinda Radulović) i objašnjava nam se da smo gledali generalnu probu buduće predstave (tekst Milan Marković Matthis). Rushaidat je sada glumac, a glavnu riječ vodi redatelj predstave Krešimir Horvat (glavni lik Krležine drame „Vučjak“, a i redatelj Sebastijan je Horvat) kojeg odlično  interpretira Jerko Marčić. „Ne znam što sam gledao“ kaže  dramaturg Davor Marušić Dubois (ima tročlano ime kao i stvarni dramaturg), vrlo uvjerljiv i dopadljiv Jasmin Mekić,  redatelju Kreši, buneći se protiv redateljskih zahvata u njegov tekst.

Budući da sada imamo prilike vidjeti pojedinačne reakcije glumaca (više nemamo „masovke“), zadovoljstvo je gledati kako je Patricija nesigurna u svoju glumu (Tanja Smoje), kako Mariju nije briga ni za što, nego koristi priliku da se okupa (Olivera Baljak prolazi u kupaćem kostimu govoreći „More je super“), glumica Marta brižno razgovara s kolegama (Marija Tadić) – ukratko, redatelj je sa svojim vizijama o predstavi na jednoj strani, a svi drugi njemu nasuprot.

Jedna od zbilja zabavnih scena je kada redatelj pita binskog radnika o sceni u krčmi, a ovaj mu odgovara: „Koja scena u krčmi?“ (mislim da je bio predstavnik polovice gledališta!). Bombastičan, no u suštini ironičan tekst o redateljskom pogledu na kazalište i konkretnu predstavu izgovara Marčić  koristeći izraze  poput: „odličan smjer; put kojim smo krenuli je vrlo, vrlo...; jako sklizak teren; potreban je jasan angažman; kao što sam rekao: dobro je; korespondencija predstave s gradom, kulturom i turizmom“  i truć,truć, bla, bla, tako da ga glumci uglavnom ne slušaju. Na koncu se razjari, nazove ih  neobrazovanom stokom, prosječnim, banalnim i bahatima, zaključi da se međusobno mrze, pitajući ih zašto se bave tim poslom ako ime se ne sviđa, ljutit i ogorčen ih napušta.

Neveliku, ali izuzetno izražajnu ulogu skladatelja Mirka odigrao je Giuseppe Nicodemo, Jelena Lopatić je izvanredna kao asistentica Sonja koja podnosi redateljeve hirove i šikaniranja, dok je Edi Ćelić vrlo zanimljiva scenska pojava.  Kada  sam među Krležinim likovima ugledala Deana Krivačića sa šašavim naočalama, nisam niti slutila koliko će mi zadovoljstva donijeti u drugom, dopisanom  činu: kao glumac Ivica on pokazuje određene „autistične“ elemente, a scena u kojoj kvrca kremenom upaljača u nemogućnosti da zapali cigaretu pri čemu izluđuje redatelja,  izvanredna je glumačka minijatura.

Ako je poanta predstave „Michelangelo“ Krležin predložak, onda je, meni osobno, nedovoljno osmišljena i poprilično „zbrčkana“. Ako je ideja u promišljanju svevremenosti sukoba između vizionara i onih drugih, onda je dio posvećen Krležinoj legendi trebao biti osjetno kraći jer služi poticanju dijaloga  između sudionika u predstavi. Završnica, takozvani treći čin, monolog pod nazivom „Nebitne stvari“ o „ocu čudaku“ u interpretaciji Nikole Nedića (čudakom su smatrali i Michelangela, kao što se čudakom smatra svatko tko se izdvaja svojim ponašanjem, idejama ili svjetonazorom) prilično je zbunio publiku koja je glumca pokušala prekinuti pljeskom pa onda, naviknuti na svašta i uvjereni da je to tako osmišljen kraj, odlaskom iz gledališta (a ne mogu s otoka!), tako je na kraju za pljesak bio uskraćeni cijeli ansambl. Što su  ovakvim promišljanjem željeli  postići Horvat i Marković nije mi jasno... Možda, a možda i ne?!