Tri žene (Greta – Olivera Baljak, Erna – Tanja Smoje, Mariedl – Katarina Bistrović Darvaš) u haljinama zlatne boje (Manuela Paladin Šabanović) nalaze se pred ostakljenim prostorom (kupaonica/kuhinja) ružičasto obojanih zidova (Zorana Petrov) na povišenju iznad plohe prekrivene zemljom/govnima i raspravljaju o tjelesnosti, religioznim uvjerenjima i „prljavosti“ – tako bismo najkraće mogli opisati pojavni dio predstave „Predsjednice“ austrijskog književnika Wernera Scwaba (1958.-1994.) u režiji i adaptaciji redateljice Bojane Lazić i dramturginje Olge Dimitrijević (28.5.2018., HNK Ivana pl. Zajca, Rijeka, osvrt na izvedbu 10.7.2018. u sklopu Riječkih ljetnih noći u dvorištu OŠ „Nikola Tesla“).
Prikrivanje u tekstu povezano je ne samo uz sadržaj nego i uz prostački, nespretni govor (prema nekim tvrdnjama autor je pisao pod utjecajem konceptualne umjetnosti poznate kao „bečki akcionizam“ vezane uz umjetnike Nitscha i Brusa koji su radikalnim performansima prikazivali tjelesnost) kojima se „zakriljuje“ moralna „izopačenost“. Izvrsne scene vezane uz skidanje odnosno nemogućnost vješanja velikog križa na zid pokazuju bigotnost („Ljude koji se odaleče od crkve treba samljeti u kobasice“). Iako danas Schwabov jezik ispunjen opscenošću i sadržaj prepun grotesknosti više ne izazivaju zgražanje (kao niti Jarryjev „Kralj Ubu“ nastao gotovo stoljeće ranije), Schwabovo kratko stvaralaštvo (1989.-1994.) nije uvijek bilo prihvaćeno – tek kasnije Schwab postaje klasik suvremene europske drame.
Redateljica Bojana Lazić pušta svoje protagonistice da govore i govore bez uspostavljanja dijaloga; one govore ali ne razgovaraju, one su naoko slobodne reći bilo što, ali ujedno ne izgovaraju ništa suštinski važno. Tri odlične glumice nude nam prljavi svijet laži i prikrivanja, krvi i govana, no bojim se da odjednom shvaćamo kako nam je svejedno, jer smo na sve već pomalo „oguglali“.