U sklopu programa „Europsko kazalište u Zagrebačkom kazalištu mladih“ gostovala je (14.6.2018.) predstava „Na čijoj strani“ Ronalda Harwooda u režiji Petra Svojtka (7.11.2015.) češkog Kazališta ABC iz Praga, koje zajedno s kazalištima „Rokoko“ i „Komedija“ čini Gradsko kazalište Prag.
Sadržajno bismo ovu Harwoodovu (1934.) dramu mogli opisati kao dokumentarnu, budući da je glavni lik autentična osoba, genijalni njemčki dirigent Wilhelm Furtwaengler (1886.-1954.), dok je samo zbivanje vezano uz „proces denacifikacije“ u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata, odnosno istragu o glazbenikovu djelovanju u sklopu Trećeg rajha (preciznije između 1922. i 1944.).
Američki bojnik Steve Arnold (Vasil Fridrich) ispitivanjem svjedoka Helmutha Rodea (Pavel Jurica) i Tamare Sachsove (Veronika Janku) te samog Furtawaenglera (Jan Vlasak) želi pokazati i dokazati da je uvaženi dirigent bio simpatizer nacista (iako nije bio formalni član stranke i aktivno je pomagao progonjenim glazbenicima, prije svega Židovima) samom činjenicom da je dirigirao za vrijeme totalitarističkog režima i sudjelovao (prema glazbenikovim tvrdnjama nenamjerno) u koncertnom obilježavanju važnih nacističkih događaja.
Suočavajući Furtwaenglera s činjenicama (zahvaljujući Rodeu koji za uzvrat dobiva posao), Arnold pokušava ukazati da je svako djelovanje u sklopu onakve Njemačke, zločinačko djelovanje. Furtwaengler koji je pokušavao izbjeći sve propagandne aktivnosti, ipak ima nekoliko „optužujućih“ fotografija... U svojim nastojanjima Arnold „otkriva“ da dirigent nije napustio Njemačku, usprkos neslaganju s režimom, jer se bojao kako će ga odmah zamijeniti darovit von Karajan (član Stranke) i kako je „kukavičluk, a ne briga za glazbu“ u pozadini njegovog ponašanja. Dok Furtwaengler smatra da je glazba/umjetnost iznad politike, Arnold Furtwaenglera smatra simbolom nacističke Njemačke i osuđuje njegovu pasivnost (usprkos svjedocima koji govore o spašavanju kolega).
Arnoldovoj istrazi prisustvuju poručnik David Wils (Michael Vykus) i tipkačica Emmi Straubeova (Nina Horakova) čiji je otac simbol otpora (no i tu se otkriva određeno koristoljublje), koji vole i poznaju glazbu (za razliku od Arnolda) i koji su protiv maltretiranja velikog dirigenta. Dvojba o ulozi istaknutih ličnosti (umjetnika) u kontekstu totalitarnih režima dovodi do vaganja „za“ i „protiv“, odnosno koliko su oni izvan (ili iznad) uobičajenih mjerila: Arnoldovo svjedočenje o stanju u koncentarcijskim logorima potresnije je i važnije od svih dirigentovih zasluga pa ga on zato pokušava maksimalno degradirati (ako već nije moguće doslovce, onda mu barem zagorčavati život!).
Odličan tekst u kojem su, uz činjenice, uključene i moguće situacije (ljudske reakcije), dobro osmišljena režija, zanimljiva i funkcionalna scenografija, promišljena gluma te sjajno izbalansirana klasična i autorska glazba (Vladimir Nejedly) čine predstavu „Na čijoj strani“ ne samo dobrim kazalištem, već potiču na razmišljanje (na moralnoj razini, mada je lako biti pametan kroz tuđu sudbinu).