42. DANI SATIRE: ZVEZDARA TEATAR, „KOREŠPODENCIJA“
17.7.2018. 10:29:28h
Mrtvo pismo na sceni
Ključan problem predstave 'Korešpodencija' – neinventivan i plošan prijenos epistolarnosti s papira na scenu – nisu uspjeli prekriti i utišati ni odličan tekst ni odlične glumačke role
Izvor: matica.hr/Vijenac
Autor: Igor Tretinjak
"Korešpodencija" / Nikola Vukelić

Napomena: kritika je izvorno objavljena 14. lipnja 2018. u Vijencu, br. 634

„Uz suglasnost autora… dio romana („Zlatno runo“ Borislava Pekića) pisan isključivo u obliku prepiske, dramatizirao sam u obliku korespondentske, epistularne komedije. Namjera mi je i želja da čuvam u dramskom obliku prirodu ovog štiva: ne dakle da se prepiska pretvori u scenu, nego upravo obrnuto, da se scena pretvori u prepisku... Ova dramatizacija sačinjena je tako da posluži kao osnova i da se ispita mogućnost prepiske kao čiste teatarske forme“, napisao je u programskoj knjižici predstave „Korešpodencija“ autor dramatizacije Borislav Mihajlović Mihiz. Te riječi brujale su mi u ušima za vrijeme dva sata (odveć) duge predstave u režiji Gorčina Stojanovića. Kolike su scenske i izvedbene mogućnosti epistolarnosti? Sudeći po predstavi nevelike, no dojma sam da je više riječ o neiskorištenosti.

Pretvarajući scenu u prepisku Stojanović je putem zagubio jedan od ključnih dijelova izvedbenoga čina – živost žive izvedbe. Iako su glumci uvjerljivo izgovarali svoja pisma i telegrame, jednosmjernost njihove komunikacije, koja se u prvom dijelu svela na poduže monologe, gotovo je u potpunosti brisala igru, pokazavši se nedovoljnom u obliku u kojemu ju je postavio redatelj – s autorom pisma kao pošiljateljem informacije te publikom i drugim akterima na sceni kao jednakovrijednim primateljima. Da se malo poigrao tim komunikacijskim kanalom, a kabaretski izgled scene (također Stojanović) te ludički kostimi Lane Cvijanović i šminka Dušice Vuksanović to su mu omogućavali, igra na planu koncepta pokrila bi izostanak igre na sceni te bi i sam fokus proširila sa značenjskog sloja riječi na igru riječima. Mogao je, primjerice, publiku pretočiti u prvoga primatelja, partnera ili „suautora“, stvarati buku u kanalu, razbijati duže monologe upadicama, riječi djelomice zamijeniti gestama, mimikom… no nije. Ovako je eksperiment ostao eksperimentom tek u ideji, svevši se na jednostavno prebacivanje pisma s papira u usta aktera. Izvedbena slabost podužih epistolarnih blokova (koji su na mjestima žudjeli za škarama) najbolje se pokazala u drugom dijelu predstave, gdje su se susreli s dinamičnijim i življim oblicima poput kraćih i komunikativnijih telegrama te dijaloga koji su stigli malo prekasno.

A što je u tematskom žarištu tih scenskih epistola? Zgodna gorko-duhovita satira o bogatoj i škrtoj obitelji Njegovan, potomcima Cincara ponosnim na vlastito bogatstvo i „štedljivost“. Problem u prividnoj poslovnoj idili u kojoj će djeda Simeona Njegovana na čelu velikoga poslovnog carstva naslijediti unuk Simeon Njegovan (tata Simeon poslovni je niškoristi koji cijele dane čita knjige i govori o duhovnosti i filozofiji) nastaje kad se unuk bezglavo zaljubljuje u putujuću cirkusanticu Julišku. Usporedno s užarenim problemom pratimo i usput prepoznajemo poslovne, društvene i političke krivine kojima jezde Njegovani, a koje se nisu znatno promijenile od 1848. U njima se, baš kao i danas, politika i biznis sljubljuju u razuzdano, amoralno i beskrajno okrutno tijelo koje ne mari ni za što drugo osim za vlastitu stra… dobrobit. Ili, kako djed efikasno objašnjava kontrirajući unukovu zaključku o politici u kojoj je vlast uvijek ista, samo mijenja boje: Nije ista! Onda smo mi njih, a sad oni nas…

Iako nisu imali laku zadaću, gotovo svi glumci napravili su odličan posao. Branislav Lečić u djeda je s jedne strane upisao epsku razvučenost koja priziva vremena što polako prolaze, ali i začudnu poslovnu britkost, oštrinu, škrtost i mudrost staroga mačka. Joakim Tasić fino je razvio lik unuka od socijalnog autista koji živi za brojke do punokrvnoga mladca koji izgara od strasti, dok je Slavko Štimac bio odmjereno doziran, zamišljen i diskretan tata, zgodno se na nekoliko mjesta ubacivši u ženine riječi, potvrđujući time svoju poziciju izgubljenog u oblacima unutar prizemljene okoline. Anica Dobra bila je duhovita snaha, supruga i majka Milica, koja se, omotana velom karikature i groteske, jedina usuđivala kontrirati djedu. Branko Vidaković uglavnom je vrlo zgodno šetao od lika konferansjea do drugih usputnih likova te od zgodne samodopadnosti do karikature, dok je Jelena Stupljanin bila koketna, no nedovoljno fizički iskorištena fatalna Juliška.

Zaključno, ključan problem predstave „Korešpodencija“ – neinventivan i plošan prijenos epistolarnosti s papira na scenu – nisu uspjeli prekriti i utišati ni odličan tekst ni odlične glumačke role.

ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2018, All rights reserved