58. MEĐUNARODNI DJEČJI FESTIVAL ŠIBENIK
6.7.2018. 2:17:52h
Je li slaba berba ili su krivi berači?
Pregledavajući programe prošlog i pretprošlog MDF-a, sudeći prema meni poznatim predstavama, imam dojam da su predstave bile bolje... Netko će možda reći da ovogodišnja ponuda nije bila dobra, netko će možda okriviti financije, a netko će i s ovim biti zadovoljan – koliko ljudi, toliko ćudi!
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Palčica" / mdf-sibenik.com

Nerijetko se prisjetim one mudre Wildeove rečenice da je  gore od neispunjene želje, ispunjena želja... Tako sam, potaknuta nekim davnim (lijepim) sjećanjima, poželjela nakon dugo godina ponovo uroniti u najpoznatiji i najveći festival posvećen djeci, dječjem stvaralaštvu i stvaralaštvu za djecu, kolokvijalno nazvan Šibenski dječji festival. Službeni naziv je Međunarodni dječji festival (MDF) Šibenik-Hrvatska i ovogodišnji, 58. trajao je od 16.-30.6.2018.

Kada je počelo s osmišljavanjem festivalske ideje godine 1958., težilo se  ujediniti djecu, festivalska događanja i grad s programima koji bi obuhvaćali dramsko, lutkarsko, glazbeno-scensko, filmsko, literarno i likovno stvaralaštvo domaćih i inozemnih umjetnika te radionički program (izuzetno važan za poticanje kreativnosti kod djece) i stručno-znanstveni dio.

Odabir Šibenika mi se čini izuzetno mudrim, budući da se radi o arhitektonski prekrasnom gradu relativno male stare jezgre čime se „drže“ zbivanja na okupu, a ambijentalnih pozornica i mjesta za radionice ima na pretek. Podsjetimo tek usput da se o Šibeniku govori da je „Krešimirov grad“ (prvo spominjanje grada je 1066. u Krešimirovoj ispravi kojom omogućuje benediktinkama u Zadru osnivanje samostana), da je vrhunsko zdanje katedrale svetog Jakova (UNESCO) djelo Jurja Dalmatinca (katedrala se gradila od 1431.-1536., Dalamtinac je sudjelovao u razdoblju od 1441.-1473.,ali je za njim ostala predivna krstionica, „smjela“ kupola i friz ljudskih glava na vanjskom ziđu) i da je skladna lođa na trgu uz katedralu najljepše renesansno zdanje (zapravo je obnovljena nakon potpunog razaranja u Drugom svjetskom ratu).

Upravo između ova dva prekrasna zdanja je Ljetna pozornica (tako da jedino razdoblje kada ne možete vidjeti ove zgrade jest za vrijeme  MDF-a), na kojoj se od 21 sat odvijaju predstave (pred doista prepunim gledalištem), dok je ranija predstava od 19 sati u zgradi HNK (sagrađena  1870., obnovljena 2001.). Uglavnom u popodnevnim i večernjim satima odvijaju se i programi na otvorenom (ulice i trgovi),  čime se vremenski uglavnom preklapaju s predstavama. Stručni/znanstveni program nisam uočila, ali su zato djeca predano pratila brojne radionice, a vesele zastavice su se vijorile po glavnim šetnicama („Eto i mene na festivalu“, autori su korisnici vrtića).

Nakon upornog dopisivanja uspjela sam dogovoriti trodnevni boravak na MDF-u, iscrpljujućim akcijama svake sam večeri  prodirala u kazališni, unutarnji i vanjski prostor, borila se za sjedalicu (praksa stvara majstora) i uspjevala odgledati predstave (usprkos živahnim maloljetnim i punoljetnim  gledateljima – što pomalo iznenađuje, jer bi MDF valjda (?) trebao stvarati suvislu publiku). Bila sam malo zatečena  nemogućnošću susreta s organizatorima pa su moja zapažanja proizvoljna, temeljena na usputnim razgovorima i „metodi vlastite kože“.

Primjerice, neobično mi je da su neka kazališta došla s dvije predstave, tim više što je jedna od premijera bila nakon  završene selekcije (?), čime sam još sigurnija da čitav niz dostupnih (hrvatskih) predstava nije pogledan „u živo“ (za što nema opravdanja). Dakako da je teška odluka odabrati predstavu (inozemnu dramsku, Nenni Delmestre) na temelju snimke, pa zato teško možemo zamjeriti selektoru/ici ako predstava na pozornici ne izgleda dobro (plesna, Snježana Abramović Milković), ali bi lutkarski (Dražen Ferenčina) i hrvatski dramski (Franka Klarić), morali biti uglavnom prihvatljivi (dakako, možemo se i ne moramo slagati s nečijim ukusom). Kako program ulica i trgova nisam uspjela pogledati (Jasen Boko) osvrnut ću se na odgledane predstave (bez osvrta na „Kaštanku“ u izvedbi Kazališta Virovitica i Kazališta lutaka Zadar, čiju kritiku možete pročitati ovdje, odnosno „Kradljivicu ključeva“ osječkog Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića, o kojoj ćete moći čitati u zasebnoj kritici), koje su, zanimljivo, sve bile lutkarske ili s elemntima lutkarstva.

Prva (moja) predstava (25.6.2018.,19.00, HNK) pod nazivom „Vivaldi's Four Season“ došla je iz Seula (Južna Koreja) u režiji Lee Young Min i izvedbi Young Theatre. Na tri ekrana prati se putem kazališta sjena (Na Hyung Jung) život tigraste  gusjenice (kako na nespretnom, ali razumljivom i simpatičnom hrvatskom jeziku izgovaraju korejanski  animatori „larva“) koja pužući uokolo nailazi na razno bilje i životinje, razmišljajući o hrani, dok ne spozna da je možda stvorena za nešto bolje... Obilje cvijeća, ribe, bube (uglavnom proždrljive), pas koji natjerava zeca, susret sa „žutom larvom“ koja ga bodri u njegovoj potrazi za „Zlatnim drvetom“ (dok se ona pretvara u lijepog žutog leptira, „Nadu svakog cvijeta“ kako tepa svim leptirima)...

Uz Vivaldijevu glazbu smjenjuju se godišnja doba (u jeseni pratimo cvrčka s violinom i radišne mrave) do zime, pa nam je malo začuđujuće da sasvim dobro i leptir i gusjenica preživljavaju dok snježi! Konačnica je „opet proljeće“, pa se i naš glavni junak pretvara u leptira – ljubav se rađa, pojavljuje se nova gusjenica, uokolo lete leptiri – sve je to zgodno, šareno, ljupko animirano – ali o čemu se radi? Nije problem u jeziku (navodno su četiri mjeseca učili hrvatski, za što im od srca valja zapljeskati), nego u dramaturgiji (kao i toliko puta) i nelogičnim promjenama – ali krasno je vidjeti kazalište sjena manje poznato od indonezijskog!

Na Ljetnoj pozornici  (21.00) nastavilo se s „Kaštankom“, a  hrvatski lutkarski niz nastavljen je druge večeri (26.6.2018., 19.00, HNK) s „Kradljivicom ključeva“.

Nastavak druge večeri (26.6.2018., 21.00, Ljetna pozornica) pripao je  beogradskom Kazalištu lutaka Pinokio i predstavi „Baroni di MakaroniDanice Nikolić u režiji Olje Đorđević. Priča o mladoj razmaženoj Rezankini (tjestenini), zgodnom i umišljenom knezu Majonezi te  pristojnom i tolerantnom seru Limburgeru (delikatesni sir) tipičan je ljubavni trokut u kojem se prvobitna uzajamna privlačnost pokaže kao površna, a prava ljubav se ipak temelji na uzajamnom poštovanju i prihvaćanju.

Izuzetno ljupku priču narušava miješanje preglasne snimke pjesama i izvedbe u živo, pa iako se radi o dobroj glazbi (Irena Popović), ovo ispreplitanje jako ometa praćenje predstave. Predstava se igra na dva plana: u pozadini gledamo posudu za kuhanje ispunjenu povrćem (dopadljive lutke zjevalice), dok se u prednjem planu odvija opisana ljubavna zavrzlama – glumci su u izuzetno lijepim kostimima (Milica Komazec-Grbić) i da nema ove naporne zvučne komponente, predstava bi bila zanimljiva (mada ova ekipa u „rajngli“ nije bitna za  ljubavni trokut).

Moj posljednji MDF-ovski dan (27.6.2018.,19.00.,HNK) počeo je nastupom talijanskog Kazališta Koreja iz Lecce s predstavom bez riječi „Ragsopera“ (Krpena opera)  koju je realizirao redatelj, dramaturg i kostimograf Enzo Toma. Zamišljena kao svojevrsna priča o odrastanju do spolne zrelosti i mogućnosti stvaranja novog života, troje glumaca-plesača (uz formiranje lutaka od tkanine) bez osobitog zanosa i prilično traljavo, prtljajući s krpama, pričaju neku seriju događanja. Pri tom ih prate snimke poznatih opernih arija, koje nemaju baš neke ozbiljnije veze s onim što ovi prikazuju (tako da naša famozna dramaturgija tu jako, jako šepa;  gotovo je invalidna). Tada sam pomislila kako bi selektore trebalo natjerati da pogledaju svoj odabir...

Završnica je rasplakala nebo (mada nije bilo baš pravog razloga) pa je predstava (27.6. 2018.,21.00. Ljetna pozornica) „Palčica“ u režiji Daniela Arbaczewskog i izvedbi Kazališta Maska iz poljskog Rzeszowa završila s desetkovanom publikom. Različitim komadima (Darius Panas) glumci oblikuju pojedinu životinju (animacija elemenata) pa tako uz plesne pokrete (i zgodnu ritmičku glazbu Huberta Prygiesa) oblikuju razne životinje koje susreće Palčica na svojem putu – budući da prođe dosta vremena dok se iznjedri žaba, ribe, ptica, mačka... publika se uglavnom trudi da razotkrije što će se na kraju pojaviti kao prepoznatljivo biće – mada se ne sjećam da se Andersenova priča baš tako razvijala.

Pregledavajući programe prošlog i pretprošlog MDF-a, sudeći prema meni poznatim predstavama, imam dojam da su  predstave bile bolje... Netko će možda reći da ovogodišnja ponuda nije bila dobra, netko će možda okriviti financije, a netko će i s ovim biti zadovoljan – koliko ljudi, toliko ćudi!

ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2018, All rights reserved