KRONIKA 25. FITS-A, DRUGI DIO
28.6.2018. 0:44:36h
Volonteri i pompieri ili prizori iz kazališnog života
Nakon odgledanih predstava rezime 25. FITS-a je puno rada, puno angažmana, puno novaca, puno volontera i pompiera – a sve zbog kazališta. Zar to nije ohrabrujuće? La revedere Sibiu!
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Emigranti" / Promo - 25. FITS

Krcat sudionicima i raznovrsnim programima, 25. FITS -  Međunarodni kazališni festival Sibiu nudio je obilje predstava, ali su organizatori gostoprimstvo ponudili četiri dana uz mogućnost gledanja samo dvije predstave dnevno.  Moj odabir je bio prva četiri dana, dok sam izbor predstava prepustila teatrologu i kazališnom kritičaru Alenu Biskupoviću. Izabravši dramske predstave različitih poetika, vodio se imenima tekstopisca ili redatelja, „ekskluzivnošću“ ili terminom izvedbe jer u želji da „uhvatimo“ duh Festivala, ostavljali smo slobodne sate za ulične programe, toliko važne u oblikovanju cjelokupnog dojma. Predstave su bile uglavnom u dvoranama u središtu grada, ali se do nekih moralo odvesti autobusom (Fabrica de Cultura, očito napuštena tvornica prilagođena za kazališne predstave).

Pohod po predstavama počeo je (8.6.2018.) japanskom  predstavom „Jedna zelena boca“ dramatičara, redatelja i glumca Hideki Noda (1955.,ovogodišnji dobitnik zvijezde u Aleji slavnih) u koprodukciji Tokyo Metropolitan Theatre i Noda Map. Priča o sebičnosti koja vodi destrukciji  prikazuje obitelj u kojoj otac Bo (Kathryn Hunter), majka Boo (Hideki Noda) i kćer Pickle (Glyn Pritchard) imaju planove za večernji izlazak, mada bi netko morao ostati uz skotnu kujicu Princess. Nitko od njih ne želi promijeniti svoj plan („Ja želim, ja trebam“) i dok se nadmudruju i prepiru, „dobre vibracije otpadaju kao boce sa zida“ (prema poznatoj dječjoj pjesmici o deset zelenih boca koje vise na zidu). Da bi dočarao njihovu okrenutost sebi, Noda ih prikazuje kao nedorasle balavce bez  imalo uzajamnog osjećaja, sklone selfijima i drugim površnim igricama, dok ih debeli lanci (prikazani doslovno u figurativnom značenju) vezuju uz nevoljke obaveze...

Predstava se igra na engleskom jeziku (Will Sharpe) uz  glazbenika Genichira Tanaku koji izvodi glazbu (Denzaemon Tanaka XIII)  na tradicionalnim japanskim glazbalima inspiraranu no i kabuko kazalištem.  Dok je scenografija (Yukio Horio) u duhu očekivanog japanskog vizuala, kostimi pokazuju odmak (Kodue Hibino), tim više što su glumci i likovi koje prikazuju suprotnih spolova. Mada nudi naglašeno japansko vizualno-auditivno ozračje, ova predstava pokazuje da su ljudi svugdje jednako dobri ili zli, da su takozvane disfunkcionalne obitelji svugdje jednake i da su sve boce krhke bez obzira na boju...

 

Iste je večeri bila predstava „Limbo“ u režiji Scotta Maidmenta i produkciji Strut & Fret Production House (Australia), svojevrsna mješavina cabareta, cirkusa i akrobacija. Uz uzbudljivu glazbu (New Yotk s Sxip Shirey) pratimo hrabre, spretne, elegantne i duhovite izvođače, čija tijela zanemaruju gravitaciju i podvrgavaju se nekim drugačijim fizikalnim zakonima.

Drugi festivalski dan (9.6.2018.) počeo je u rano poslijepodne predstavom „EmigrantiSlawomira Mrožeka u režiji glumca Dana Glasua (1953.) i produkciji Nacionalnog kazališta „Radu Stanca“ -TNRS. Čuveni poljski dramatičar Mrožek (1930.-2013.) možda je najpoznatiji upravo po ovoj komornoj drami objavljenoj 1974. u kojoj propituje život dvojice poljskih emigranata u Parizu. Njihov život je zapravo životarenje u sobičku s dvije postelje, stolom i kovčezima (Alin Gavrila) kojima se označava privremenost boravka u ovim ružnim uvjetima. Međutim, emigracija traje i traje jer se njihovi snovi ne ispunjavaju: niti  je štediša uštedio dovoljno novaca, niti se potencijalni spisatelj primiče kraju knjige. Jedino što se doista mijenja odnosno što nezadrživo raste jest njihov očaj. Doista je fantastična scena, kada njih dvojica pripiti i nesretni, skaču na stol i plešu „Grka Zorbu“. 

Predstava „Emigranti“ jest glumačka predstava – tekst uokviruje njihovu priču, a mudri ih redatelj (što Dan Glasu nesumnjivo jest) pušta, osobito ako i sam posjeduje glumački nerv. Gledajući Ioana Parschiva (1988.) u njegovoj opsjednutosti ženama i novcem nasuprot naoko mirnom i intelektualnom Alexandru Malaicu (1988.), uživala sam u njihovoj pametnoj i strastvenoj glumi, sjetivši se komentara Oane Vasiliu, kako ju je ova predstava podsjetila zašto tako jako voli kazalište!

Večernji sati pripali su predstavi „Pulverised“ („Usitnjeni u prah“) rumunjske spisateljice Alexandre Badea (1980.) koja od 2003. živi u Francuskoj i piše na francuskom, u režiji Andrei Majeri (1990.) i produkciji kazališta „Apollo 111“ iz Bukurešta. Prema dostupnim informacijama, ovaj nagrađivani kontroverzni tekst postavljen je u različitim kazalištima, ali njegovo prvo uprizorenje u Rumunjskoj je upravo spomenuta izvedba (premijera 30.9.2017.). Budući da je prijevod bio neodgovarajući, moje razumijevanje priče leži u rekonstrukciji: četvero ljudi (menadžer, jetseter, kineska radnica i inžinjerka) pritisnuti nehumanim uvjetima rada, stalnim natjecateljskim duhom, podvrgnuti mentalnom i spolnom nasilju, pokušavaju se održati unutar granica prihvatljivog dostojanstva. Oni preživljavaju bez izgleda za nekim boljitkom... dapače, destruira se njihova individualnost prisilom da mijenjaju vlastito ime u okviru kampanje: „Misli francuski, budi Francuz“.

Smješteni u  neku vrstu bazena presvučenog reflektirajućom srebrnom folijom (Alexandra Panaite) kao da se ogoljuju jer sve se vidi, svima su dostupni. Njihova jedina nada jest činjenica da „čovjek ima veliki kapacitet zaboravljanja“, što ih štiti od njih samih i omogućuje im da i dalje  žive, životare, preživljavaju... Uz napomenu  da nisam mogla u potpunosti pratiti tekst, ipak ne vidim da se radi o naglašeno kontroverznom djelu, pa me čudi da je trebalo toliko vremena do prve inscenacije. Uostalom postoji  raskošni prethodnik u liku Eugenea Ionesca ( 1909., Slatina, Rumunjska – 1994., Pariz, Francuska).

Treći festivalski dan (10.6.2018.) zbivao se u „obiteljskom“ duhu: „Prizori iz bračnog životaIngmara Bergmana u režiji Charesa Mullera (TNRS – Njemačka sekcija, Gradsko kazalište Esch-sur-Azette Luxemburg) i „Yakish i PoopcheHanocha Levina u režiji Yevgeny Arye (Gesher Theatre, Tel Aviv- Jaffa, Izrael).

Poznati švedski filmski redatelj Ingmar Bergman (1918.-2007.) snimio je 1973. televizijsku seriju „Prizori iz bračnog života“ s Liv Ullmann i Erlandom Josephsonom, koja je postigla veliku popularnost. Priča je obična, bračna – muž i žena žive mirno u zajednici dok se on jednog dana ne pojavljuje s pričom o zaljubljivanju u mlađu ženu, iskazujući želju za novim početkom. Nakon prepirke i ženinog ponižavanja, muž odlazi i situacija se smiruje – do novog susreta i novih „prizora“. Iako prepričana djeluje banalno, drama obiluje najrazličitijim situacijama i kombinacijama, a mogli bismo prilično sigurno zaključiti da Bergman nije morao daleko ići po inspiraciju imamo li na umu njegovih pet brakova i tri čvrste veze (među inima i s Liv Ullmann), a možda ima još pokoja koja mi je „izmakla“. 

Scena ujedinjuje dnevnu i spavaću sobu i postavljena je koso (Dragoš Buhagiar) pa se vremenom ta kosina povećava do vertkale(?!). Nisam sasvim sigurna da uočavam razloge tih promjena, kao što ne razumijem zašto u sjeni gledamo glumačka presvlačenja (vizualno zgodno, ali ništa više), a patnja ostavljene supruge prikazana kao raspeće na gorućem križu čini mi se doista pretjeranom... Ipak ima veliki povod za gledanje ove predstave, a to je fantastična Krista Birkner (Berliner Ensemble) koja vrlo sugestivno dočarava sve promjene svoje junakinje (uz nešto slabijeg partnera Daniela Buchera iz TNRS).

Postavljena u duhu „novog cirkusa“ priča o jako ružnim ljudima, mladom paru Yakishu i Poopche nije nimalo smiješna niti vesela – upravo klaunovska vizualizacija svih likova podcrtava nevolju i problem – nezadovoljenu spolnu želju zbog pogrešno odabranog (jako ružnog) partnera.  Ako je doista točno da je „ljepota u očima promatrača“, onda vanjština ništa ne znači... ali nemojmo se zavaravati – mi se  divimo tjelesno lijepim ljudima... za spoznaju dobrote i pameti treba iskustva i vremena.

Ako se može reći da nam ništa ljudsko nije strano, onda se za spisatelja Hanocha Levina (1943.-1999.) može reći da mu ništa (ljudsko) nije sveto. Spremno progovara o političkim temama („Ti, ja i sljedeći rat“ ili o Goldi Meir „Kraljica kade“), o obitelji u svim varijantama, a ne zazire niti od filozofskih i mitskih radova. Baveći se ružnoćom (koja se često druži s osamljenošću) Levin se bavi i impotencijom na prilično praktičan način: da bi Yakishev penis „proradio“ valja naći majstoricu (prostitutku) – ne radi se o neobičnoj situaciji, nego o prešućivaju problema. No da ne okolišam – situacija  se popravila domaćim snagama i mali ruželjavi nastavljaju zajedno dalje. Sreća je ionako precijenjena, zar ne?

Zadnji festivalski dan (11.6.2018.) boravka na 25. FITS provela sam s „Karamazovima“, predstavom Kazališta Mic iz Bukurešta koju je režirala Nona Ciobanu, a prema romanu „Braća Karamazovi“ (1880.) ruskog književnika Fjodora Mihajloviča Dostojevskog (1821.-1881.) prilagodili Horia Lovinescu i Dan Micu. Budući da je Dostojevski napisao 12 knjiga i epilog, trajanje od 3.5 sata je primjereno, tim više što su uspješno karakterno zaokruženi svi ključni likovi, zadržane relevantne rasprave, dvojbe i problemi, sačuvana priča i duh romana. Peter Kosir (scena, video) i Nona Ciobanu osmislili  su drvenu strukturu koja se može oblikovati ovisno o ambijentu, a odlično dizajnirano svjetlo (Iulian Baltatescu) doprinosi stvaranju raznih ugođaja, bilo da prikazuje doba dana ili ljudsko raspoloženje. Skladatelj Vasile Širli svojom glazbom dodatno uspostavlja atmosferu među likovima, podcrtavajući žučne rasprave ili optužbe, stvarajući okvir  za danu situaciju.

Zahvaljujući glumcima (Fjodor – Marian Ralea, Ivan – Cristian Iacob, Dimitrij – Radu Zetu, Aljoša – Rareš Florian Stoica, Smerdjakov – Bogdan Talašman, Grušenjka – Simona Mihaescu, Katarina – Gabriela Iacob, Liza – Alina Petrica), dinamičnoj režiji, sjajnoj glazbi i izvrsnim vizualnim učincima, „Karamazovi“ su bili vrlo ugodno kazališno iznenađenje. Jedino me zbunila završna tvrdnja, da sve zemlje imaju Hamleta, samo Rusija Karamazove. Je li to bila prijetnja??

Sastavni dio festivalskog programa su nastupi studenata umjetničkih akademija (redovni gost je Akademija za umjetnost i kulturu iz Osijeka) pa sam na izmaku dana pogledala predstavu „Vrijeme ljubavi, vrijeme smrtiBrainstorminga iz Bukurešta prema tekstu Fritza Katera. Ovi mladi ljudi s pionirskim crvenim maramama, nakon definicije pojma komunizma i razdoblja Čaušeskog prepričavaju svoje ljubavne zgode i svakodnevna zbivanja koja su tekla nezavisno od epohalnih promjena, da bi se zapitali jesu li današnja vremena bolja nego ona nekada... A odgovor je porazan!

I tako je došao kraj mojim kilometarskim obilaženjima vanjskh događanja i strpljivom gledanju dostupnih predstava. Drugi termin i druge predstave ne bi vjerojatno suštinski promijenile moj dojam o FITS-u: puno rada, puno angažmana, puno novaca, puno volontera i pompiera – a sve zbog kazališta. Zar to nije ohrabrujuće? La revedere Sibiu!

ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2018, All rights reserved