Najnovija predstava Zagrebačkog kazališta lutaka pod nazivom „Čipolino“ (11.5.2018.) temelji se na romanu za djecu „Il romanzo di Cipollino“ (1951.) talijanskog književnika i novinara Giannia Rodaria (1920.-1980.), čije je brojne epizode za potrebe ove izvedbe skratila i prilagodila Ana Tonković Dolenčić, odabravši zanimljive prizore i zadržavši samo likove ključne za ideju priče, a to je  sukob bogatih i siromašnih. Dakako, tu je unijela dijaloge koje prepoznajemo kao dio vlastite političke svakodnevice (pitanje poreza, otimačine,  privođenje i zatvaranje bespomoćnih) ne prekoračivši razumljivost namijenjenu najmlađima, no čini se da je mlađahnoj publici i to ipak bilo malo presloženo (13.5.2018.).

Goran Lelas kreator je (vrlo upečatljivih i raskošnih ) lutaka, scenografije i kostima, no kao i prije („Čarobna frula“) i sada su lutke više uzbudljive nego prilagođene animaciji. Naime,  budući da se lutkama mogu pomicati obje ruke i glava, jedan animator (ipak se radi o ljudskim bićima) ne može u potpunosti pokretati povjereni mu lik. Dobra je ideja takozvani guzovoz gdje se preklapaju noge lutke i lutkara, mada imamo (nepotrebno) situacije da lutkine noge bezvezno vise (mada bi se spretnijom tehnologijom to moglo izbjeći) kao što je to primjerice  u slučaju  princa Limuna i grofica Trešanja. Također mi nije jasno zašto lutkar koji animira Limun (koji se vrlo primjereno vozi u trokolici) nema žute cipele kao produžetak lika, odnosno zašto se u pojedinim slučajevima komplicira odnos cipela lutkara i lutaka: umjesto da se lutkina cipela natakne na lutkarovu, natiče se na produžetak, što dovodi do ispadanja (nepotrebno i tegobno).

Od tih nespretnosti veći je problem što likovi uglavnom ne komuniciraju međusobno, nego izgovaraju svoj tekst okrenuti publici ili se slažu u redove „glumeći“ pjevanje (Mario Mirković). A udarci o bubanj (Leonard Mišić) kojima se najavljuju promjene scena slobodno se mogu izostaviti. Neka su rješenja vrlo šarmantna poput crvenih očica miševa u tamnici, cijevi za prisluškivanje, pri čemu se (napokon) iskoristio balkon ili Jagoda koja stalno hoda s metlom ili peruškom pokazujući svoj položaj. Ne može se poreći ljepota prizora kada se poslože sve lutke i iznad njih visi raskošni luster, ali...

Dinka Vuković vrlo vješto vodi lik Čipolina, transformacijom govora odličan je Jadran Grubišić kao Limun (viseće nožice i s time u skladu nemogućnost „pravog“  kretanja lika nije njegova greška), sjajan je Adam Skendžić kao Višnjić, a Marina Kostelac vrlo se dobro snašla kao grofice Trešnje (mada ne znam zašto govori kvazi talijanskim naglaskom). Kako se radi o velikoj predstavi, svatko je doprinio prema mogućnostima svoje lutke: Branko Smiljanić (Čipolinov tata koji se ne odvaja od podloge po kojoj kopa, čak i zatvoru), Andrea Baković (Tikvica), Ivan Bošnjak (Poriluk), Borna Galinović (Kelj), Anđelko Petric (Paradajz), Mladen Čutura (Grašak), Janko Popović Volarić (Naranča) i Marta Bolfan Ugljen (Jagoda).

Zanimljivo je da je u završnoj sceni mirenja i ukazivanja da u povrtnjaku ima mjesta za sve, dio dječje publike  vrlo nedvojbeno inzistirao na ratu: ili priča nije doprla do njih ili su mališani toliko kontaminirani nasiljem, da im riječi ne znače ništa... Vizualno vrlo lijepa, animatorima pomalo tegobna, tekstom prekrcana i izvedbeno malo preduga, predstava „Čipolino“  ipak (možda) čini pomak prema lutkarskom kazalištu... Što ne može razriješiti razum, prepušta se vremenu!