KAZALIŠTE „MIKLOS RADNOTI“ U ZKM-U: „NAŠA MAJKA“
26.3.2018. 4:21:58h
„Srce joj je bilo kamen...“
Predstava 'Naša majka' užasna je priča o ratu, bježanju i ranama koje nikada ne zacjeljuju – glumački je dojmljiva, vizualno zanimljiva, režijski pravilno izbalansirana i primjereno dinamična te doista teško zaboravljiva
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Naša majka" / Promo

U ciklusu Europskog kazališta, u Zagrebačkom kazalištu mladih gostovalo je budimpeštansko Kazalište „Miklos Radnoti“ (8.3.2018.) s predstavom „Naša majka“ libanonsko–kanadskog suvremenog autora Wajdi Mouawadija u režiji Roberta Alfoeldija. Kazalište se nalazi u ulici Nagymezo, „najkazališnijoj ulici“ mađarskog glavnog grada, a nazvano je prema pjesniku Miklosu Glatteru (kasnije je promijenio prezime u Radnoti, 1909.-1944.), čija je skulptura u dugom kaputu i rukama u džepovima (rad Imre Varga) postavljena ispred vrata kazališta, čiji repertoar opisuju kao spoj klasičnog i modernog.

U pomalo klaustrofobičnom prostoru omeđenom žuto-crnom pozadinom, s tlom prekrivenim prebijelim pijeskom iznad kojeg se hoda po uskim gredama (Robert Menczel) i s crvenom boksačkom vrećom (sin je boksač amater), zbivaju se svi činovi tragične i potresne priče o sudbini jedne žene za koju njezin sin Simon tvrdi da je bila „kamena srca“. Početak priče zbiva se u Kanadi na čitanju majčine oporuke koju blizancima Jeanne (Dorina Martinovics) i Simonu (Benett Vilmanyi) čita bilježnik Hermile Lebel (izuzetno dojmljiv Zsolt Laszlo).

U oporuci, osim uputa o pokopu (bez lijesa, gola, licem okrenuta prema tlu i posuta vodom; bez imena na nadgrobnom kamenu jer oni koji šute ne zaslužuju natpis), majka Nawal Marwan (Adel Kovats) ih upućuje da potraže oca (za kojeg je tvrdila da je umro) i starijeg brata (o kojem ništa nisu znali) kako bi im predali pisma. Djeca su ogorčena jer su imali utisak da ih majka baš nije voljela, a sada od njih traži da se vrate u njezinu domovinu (očito Libanon, iz kojeg je pobjegla pred ratom), da bi tražili ljude za koje nisu niti znali da postoje.

Usporedno uz priču nakon majčine smrti, pratimo majčinu   priču iz prošlosti – o trudnoći iz ljubavi, o otimanju djeteta (to je stariji brat kojeg valja naći), o sirotištima, logorima i progonima... Potresena otimanjem djeteta (primalja Marta Martin), Nawal prestaje govoriti, ali je baka (Mari Csomos) nagovara da nauči čitati, pisati, računati i govoriti i da onda zauvijek otiđe iz svojega sela. Vraćamo se, u priči, na groblje gdje bilježnik i blizanci pokapaju majku prema njezinim željama – izvrsna scena svađe bilježnika i grobara (koji nisu donijeli tri vjedra vode) kojom se sjajno pokazuje kako i u najtežim situacijama život nudi „zabavne“ detalje!

Također je izuzetno komičan susret između majčine njegovateljce (Elize Sodro) i kćeri, kada prema fotografiji pokušavaju odgonetnuti gdje je majka nekada živjela, nakon čega predana njegovateljica kćeri donosi veliku torbu punu kaseta koje je snimala, očekujući da Narwal u snu progovori (majka pet godina nije govorila). Vraćamo se u majčinu mladost  i tada njezina prijateljica Sawda (Rozi Lovas) izgovara možda najpotresniju rečenicu koju može izreći izbjeglica: „Nema domovine. Živi smo i jedemo svaki dan.“ Jer, to znači da više nema niti nade niti boljitka – tijelo se miče, ali se više ne postavljaju pitanja. I ne traže odgovori.

No, Nawal ne odustaje od potrage za sinom, radi u novinskoj redakciji, ubija šefa policije i dospijeva u zatvor, gdje je sustavno siluje Abu Tarek, prozvan krvnikom. Sve to polako otkrivaju blizanci i napokon pronalaze i svojeg oca i svojeg starijeg brata. Tim pronalascima počinju razumijevati  ponašanje svoje majke, njezinu želju da „pokuša sačuvati dostojanstvo“ usprkos poživinčenim uvjetima života. Prateći naizmjence prošlost (majku i njezina stradanja) i sadašnjost (blizance i njihovu potragu) Mouawadi vrlo znakovito niže epizode kojima ne samo da opisuje, nego i nudi objašnjenje zašto ratuju ljudi „iste zemlje, istog jezika, iste povijesti“ – nisu to uvijek ideje, moć i teritorij – koji puta se radi o pukoj zabavi  („Snimio sam predivne fotografije muškaraca koje sam ubio, žena koje sam silovao“, hvali se Abu Tarek).

Predstava „Naša majka“ užasna je priča o ratu, bježanju i ranama koje nikada ne zacjeljuju – glumački je dojmljiva, vizualno zanimljiva, režijski pravilno izbalansirana i  primjereno  dinamična te doista teško zaboravljiva.

ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2019, All rights reserved