Što je suđeno, nije izgubljeno, tvrde fatalisti pa sam tako i ja dočekala predstavu „Kaštanka“ (Centar za kulturu Trešnjevka, Zagreb, 18.1.2018.), budući da su mi izmakle premijere u Zadru (Kazalište lutaka Zadar,15.9.2017.) i Virovitici (Kazalište Virovitica, 14.10.2017.), koprodukcijskim kazalištima kojima ovo nije prva, a vjerojatno niti posljednja suradnja.
Čehovljevu (1860.-1904.) kratku novelu „Kaštanka“ dramatizirala je Petra Mrduljaš, a tu dramatizaciju adaptirala i režirala Vjera Vidov (1972.). Priča je to o kujici koju njezin vlasnik, kad „malo popije“, nehotice zlostavlja pa se ona stjecajem okolnosti zatekne kod novog gospodara koji nastupa u cirkusu s dresiranim gusanom i mačkom, a isto sprema i Kaštanki. Kada se mora odlučiti između starog, nepredvidljivog, ali ipak blagonaklonog „gazde“ i novog čija je naklonost vezana uz korist, Kaštanka se odlučuje za...
Atmosfera u ovoj priči odiše melankolijom (što se voli zvati ruskom dušom) koju izvrsno naglašava glazba Igora Karlića puna prepoznatljivih ruskih motiva koji ne prelaze u folklor. Početak priče oblikuju starinske lampe ispod kojih sudionici čitaju novine, da bi se te novine pretvorile u lopte za zaigranu kujicu. Scena i glazba se mijenjaju prilikom prikaza stolarije u kojoj Kaštankin gazda radi i pije, a potom završava u obilasku krčmi. Vrlo su duhovito prikazani brojni ljudi (cipele s utaknutim štapovima) među kojima se preplašena Kaštanka izgubila i njezin susret s gusanom i mačkom, kao i njihov trening i cirkuski nastup.
Natalija Burnos napravila je odličnu scenografiju i kostimografiju te jednostavne i prepoznatljive stolne lutke koje se daju izvrsno animirati: ruka u glavi i druga ruka za tjelesne pokrete (nožice se nekako same pokreću, ma bravo Natalija!). Međutim, nisu dovoljni dopadljiva scena i gibljive lutke jer ono što je najvažnije umješni su glumci-lutkari.
Zahvaljujući Sari Lustig, Kaštanka je pokazala zaigranost psića, strah od nepoznatog, privrženost svojem naoko grubom gazdi... repićem je mahala od dragosti, režala zbog straha, dvojila oko svoje „životne odluke“. Lustig nije animirala komad tkanine, ona je bila Kaštanka i cijeli njezin svijet. Dominik Karakašić je već pokazao svoje glumačke i animacijske mogućnosti pa u ovoj predstavi glumi grubog (i nerijetko pijanog) stolara i animira gusana Ivana Ivanoviča. Irena Bausović uspješno surađuje animirajući mačka Fjodora Timofejiča, a jedino Goran Vučko ima isključivo glumački lik (cirkusant koji nastupa s dresiranim životinjama).
Vrlo dirljive i ujedno silno ilustrativne su pojedine scene. Primjerice, kada se Kaštanka, mačak i gusan spremaju na spavanje, onda sebični mačak koristi gusana kao jastuk, a ovaj pak pridošlog psića – ta naoko nevina scena izvrsno dočarava hijerahiju (dakako, ne samo u životinjskom svijetu). Ili kada Kaštanka pokušava naći nekoga za igru, a smjenjuju se strah i razdraganost (skoro sam sasvim sigurna da se Sara Lustig posvetila proučavanju psećeg ponašanja jer je doista nepogrešiva). Isto su tako vrlo uvjerljive (podcrtane, dakako, novim glazbenim tempom) scene u stolariji i cirkusu (popraćene duhovitom animacijom publike), a činjenica da u predstavi ima vrlo malo teksta pogoduje izvedbama u sredinama različitog govornog područja.
Budući da se radi o predstavi atmosfere, povremena usporenost može se pripisati općem melankoličnom duhu, ali sveukupno se radi o pametnoj i lijepoj predstavi, zahvaljujući odličnim mladim glumcima-lutkarima i senzibilnoj redateljici.