KEREMPUH: „AUDICIJA“
9.12.2017. 5:11:10h
Tek preslika umjesto kritike
Umjesto dubinske kritike, predstava „Audicija“, Satiričkog kazališta Kerempuh, svela se tek na presliku našeg društva, punu općih mjesta i promašenih replika
Izvor: matica.hr/Vijenac
Autor: Igor Tretinjak
"Audicija" / Kazalište Kerempuh

Napomena: kritika je izvorno objavljena 23. studenog 2017. u Vijencu, br. 619

20. listopada. András pred ansamblom objavljuje kako je odlučio da se uopće neće baviti tekstom Audicija, Aleksandra Galina, već će predstava u potpunosti biti autorski projekt“, napisao je asistent režije Hrvoje Korbar u Malom dnevniku proba (objavljenom na mrežnoj stranici kazališta). U toj odluci Andrása Urbána leži ključ nove Kerempuhove predstave. Njezinu su odličnu početnu ideju i dobro odabranu temu natkrilile brojne slabosti. Sama tema, pitanje – ostati ili otići iz Hrvatske – aktualna je te društveno i politički osjetljiva, čime ispunjava sve uvjete za punokrvnu urbanovsku predstavu. Problem je tek jedan, no presudan – nedovoljno jaki partneri u autorskoj suigri.

U procesu rada redatelj je pustio glumce da kroz improvizacije, istina vođene, ali ipak samostalno, stvaraju vlastite likove, prepustivši im time i samu priču. Rezultat je, nažalost, bio prilično tanak. Naime, dijalozi i monolozi koji su izašli kao plod glumačkih promišljanja ostali su na površini vrlo ozbiljna društvenog problema. Posebice se to vidjelo u prvom dijelu predstave, svedenu na trivijalnu svađu dvaju tabora, ispunjenu riječima bezbroj puta izgovorenim na (društvenim) medijima što nas okružuju. Taj manjak dubinskog promišljanja teme ukazao je na nekoliko činjenica: većina glumaca nije u krugu ljudi prisiljenih razmišljati o odlasku; glavni izvor priprema za predstavu glumcima nisu bili ljudi koji o tome razmišljaju, već mrežni portali (monolog Filipa Detelića o čudnovatim zakonima proširen je nedavni tekst koji su prenijeli gotovo svi portali) i društvene mreže; konačno, argumentacija ne postoji, već se sve svodi na podjelu mi – oni. Pogledamo li to iz više pozicije, u kojoj ćemo glumce na sceni poistovjetiti s društvom, nameće nam se točan zaključak da se kod nas važni društveni problemi ne rješavaju dubinski, sa željom da se doista riješe, već se površinskim burama i dodatnim dijeljenjima, stvaranjem sve dubljih jazova i antagonizama, minimaliziraju i svode na pitanje „čiji je tko – naš ili njihov“. Vratimo li se iz visina u gledalište, dobivamo dio koji je trebao funkcionirati kao početni šamar, a ispao je zamorno dosađivanje općim mjestima. Nažalost, na tom je tragu uglavnom protekao i ostatak predstave, strukturno dobro zamišljene, no izvedbeno tanko realizirane.

Vrlo zanimljivim okvirom predstave Urbán i dramaturginja Dora Delbianco dali su preciznu sliku današnjega društva. Nakon početne situacije koja nije donijela odgovora na pitanje ostati ili otići, već je podijelila likove, uslijedila je točka ujedinjenja koja je dodatno podcrtala kriva skretanja društva. Dok (očajna) mladost bježi van u potrazi za kruhom, scensku presliku naroda, ovaj put glumce, ne likove, ujedinjuje zajednički neprijatelj – redatelj (i) srpskog podrijetla. Ta činjenica, koja nimalo ne utječe na pitanja poput hoćemo li se družiti s djetetom uživo ili s njegovom slikom na ekranu, u trenu je izbrisala podjele i brige oko odlaska i ostanka, izazvavši izljev bijesa i ljutnje. Uslijedilo je (tek usputno) ubojstvo društveno svjesne i kritične umjetnosti (vješanjem Olivera Frljića) i konačna rasprodaja vlastite domovine u sceni u kojoj se sveci dive sad više ne našem izabranom kutku raja. Dodamo li tomu brehtijanske songove koji su minimaliziranim tekstovima, snažnim ritmom (glazba Irena Popović) i opetovanošću bili u funkciji malih kulminacija i rezimea, dobili smo odličan kostur.

Nažalost, nedostajalo mu je kvalitetna mesa. Replike i dijalozi koji su nas trebali protresti i potaknuti pitanja bili su promašeni, kao i songovi koji su trebali odzvanjati u ušima gledatelja dugo nakon predstave. Songovima je nedostajalo pjevnosti (kao u dionici Mije Begović u prvom songu) te je poruke u većini natkrilila i istisnula prazna agresija i samo(za)dovoljna vulgarnost (Idi, kučko, idi, bježi!...). I samo pjevanje počesto je paralo uši, nažalost ne nelagodom poruke, već izvedbe.

Dok su u građenju materijala uglavnom napravili tanak posao, propustivši priliku i naglašenije se poigrati scenskim susretom, sukobom i prepletanjem fikcije i fakcije, glumci su se u međuigri i dijalozima osjećali sigurnije, igrajući uglavnom energično, ekspresivno i točno. Iz skladne grupne igre uzdigla se Linda Begonja odlično poentiranim replikama, stvorivši najzanimljiviji lik, obogaćen vrlo zgodnim pričama i umecima poput začudna sna s predsjednicom te pokojom gorko-duhovitom biografskom crticom. Zgodan i pomaknut početak imao je Velimir Čokljat, poslije se prepustivši igri kolektiva, koju je u prvom dijelu, uz Begonju, nosio Hrvoje Kečkeš. S druge strane, Filip Detelić, Luka Petrušić i Matija Šakoranja praznom agresivnošću likova ubili su svu ozbiljnost rasprave, svevši je na buku, dok Mia Begović nije uspjela pratiti ritam igre. Ana Maras Harmander i Anita Matić Delić bile su precizne u replikama, no nisu se uspjele nametnuti, dok je Maja Posavec bila standardno odlična u pjevačkim dijelovima.

Urbán je ogolio scenu, dodavši joj tek stolce i instrumente (Ante Sladoljev fino je pratio scensku igru na klaviru), dok je Marita Ćopo likove odjenula „šareno“ – od urbane buntovnosti kod muških likova do pomalo promašena kostima Ane Maras Harmander. Zaključno, umjesto dubinske kritike, predstava „Audicija“ svela se tek na presliku našeg društva, punu općih mjesta i promašenih replika.

ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2018, All rights reserved