ZKL: "RUŽNO PAČE"
29.11.2017. 1:28:54h
Den grimme aelling
U kratko vrijeme tri zagrebačka lutkarska i kazališta za djecu premijerno su izvela Andersenove bajke, a nama je u fokusu ZKL-ovo 'Ružno pače'
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Ružno pače" / Ines Novković

Pomnom gledatelju, posebice onom koji zbog nečega prati zagrebačka kazališta s repertoarom za djecu, zacijelo nije promaklo da je početak kazališne sezone 2017./2018. u čak tri kazališta bio povezan s uprizorenjem neke Andersenove bajke. Kako je riječ o proznim djelima, dramatizacija je nužna kao početni kazališni čin, no čini mi se da bi intervencije, u pravilu, trebale čuvati temeljni sadržaj, uglavnom ne mijenjati karakter likova i proslijediti poruku (i pouku), jer se zbog toga, valjda, odabrala upravo određena priča.

Andersenovu „Malu sirenu“ (Igorovu kritiku pročitajte ovdje) u GK Žar ptica dramatizirala je Marijana Nola, koja je dodala likove vezane uz život u podmorju (što je prihvatljivo), zamijenila nož otrovom (?) i napokon nedohvatnog kraljevića zamijenila dupinom (dakle, sirena ne umire, nego se ljubi sa svojim prijateljem dupinom: kada nemam što volim, volim što imam), čime je ne samo promijenila originalni završetak, već promijenila ideju bajke (što više nije Andersen, nego Nolina priča potaknuta Andersenovim motivima).

Anderesnovu  „Snježnu kraljicu“ u GK Trešnja dramatizirala je Lada Kaštelan unoseći nove likove, Gerdu i Kaya kao odrasle ljude, koji uzajamno  prepričavaju epizodu sa Snježnom kraljicom (neobično da to nisu već kao djeca „obavili“), o čemu više pročitajte u kritici predstave.

U Zagrebačkom kazalištu lutaka kao autori bajke „Ružno pače“ potpisani su H.C.Andersen/Željka Udovičić Pleština pa se možemo samo pitati o razlozima promjena, ali ne i rogoboriti protiv njih. Dramaturginja počinje priču u dvorištu u kojem se iz jajeta pojavi „ružan i nezgrapan“ pačić, kojeg svi gnjave, osim mame (imamo tu neke dodatne likove, ali sve u skladu s dvorišnim okruženjem).  Bijegom u močvaru pačić susreće divlje guske (prema Andersenu upravo traje lov na njih, pa pačić bježi), dok u kazališnoj verziji susreće gusana-slobodnog letača!

Približava se zima i pačić ulazi u kolibu gdje starica živi s mačkom i kokoši pa zbog očekivanih jaja dozvoljava pačiću da ostane s njima. No, budući da ga proglašavaju beskorisnim, odlazi i prvi puta ugleda lijepe bijele ptice za koje Andersen zapisuje: „Pače nije znalo kako se te ptice zovu niti kamo lete, ali ih je ipak zavoljelo više nego išta na svijetu“ (u kazališnoj verziji zna da su labudovi i susreće ih nešto ranije). Poznato smrzavanje u ledu i hopla, proljeće. Ružno pače ponovo vidi bijele ptice i prilazi im, kako bi ga one usmrtile, ali se otkriva da je on veliki, bijeli i lijep... ukratko, njihov. U kazališnoj verziji pače/labud se vraća u dvorište i svi mu se dive – a sve epizode njegova putovanja/odrastanja prati reporter žabac – što nije na televiziji, to ne postoji.

Ubacivanjem „medijskog“ elementa kao  i „petljanje“ s ostavkom, za bajku nije nužno i čini mi se nepotrebnim, gotovo grubim – sama priča je dovoljno jasna pa nisu nužna takva, usudila bih se reći, podilaženja. Redatelj Leo Katunarić (19.10.2017., osvrt na izvedbu 25.10.2017.) neke je scene zaista vrlo lijepo ostvario: seljanki kuharici (Matija Prskalo) vide se noge ispred štednjaka, animacija divlje guske (Janko Popović Volarić i...?) s dvoje animatora trebala bi biti pravilo, a ne izuzetak, duhovita žaba reporter (Mario Mirković) i osmišljena majka patka (Katarina Perica Kirin).

Iskusna Vesna Balabanić kreatorica je lutaka i scenografije pa me čudi da nije inventivnije osmislila lutke: uglavnom ručne ili štapne lutke s mlohavim nožicama (pačići) koje su animacijski neiskoristive, a ne želim  se zamarati razmišljanjem zašto pačići rastu puno, puno sporije od labudića. Scenografija se još može prihvatiti, osobito „vodene“ površine i već spomenuti štednjak. Glazba (Mario Mirković) je povremeno nepotrebno agresivna (a znam da je skladatelj darovit), a razlika u razini glasnoće između govora (usput, zašto seljanka govori narječjem za razliku od ostalih protagonista?!) i pjesama  je stara boljka predstava za djecu.

Žao mi je što se ova pametna i tužna priča sa sretnim krajem (Andersen je tome prilično nesklon) zagubila u brojnim nepotrebnim dodacima – ako je trebala biti ironija, nije baš prepoznatljiva (barem meni ne).

 

ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2019, All rights reserved