KAZALIŠTE MORUZGVA: S. BELBEL, "MOBITEL"
13.6.2015. 5:14:43h
Monotonija buke
Nova predstava kazališta Moruzgva, "Mobitel" nije uspjela ni scenski ni glumački razigrati predložak, što bi je pretočilo u potencijalni kazališni hit, piše Vijenac
Izvor: matica.hr/Vijenac
Autor: Igor Tretinjak
Mobitel / Kazalište Moruzgva
Iako nas naslovom usmjerava prema tehnološkoj igrački bez koje ne možemo zamisliti svakodnevni život, nova predstava Kazališta Moruzgva ne zadržava se samo na ovisnosti suvremenoga čovjeka o mobitelu i mobilnoj komunikaciji, već interesno polje širi na boljku što ga okružuje, nestajanje stvarne komunikacije, dotičući se i sveprisutnoga terorizma. Sve to upotpunjuje mjesto radnje – zračna luka kao simbol odlazaka koji za posljedicu imaju otuđenje. Teroristički napad u zračnoj luci spaja sudbine dviju majki i njihove djece, unoseći dodatni nered u ionako kaotične živote. U tom neredu, u kojemu je Claudia gotovo incestuozno zaljubljena u sina Jana, a Sara patološki vezana uz kćer Rose, odbacuju se životni utezi i gube uporišta. Sve to zbiva se u društvu mobitela kao tek prividna simbola komunikacije, koji se, paradoksalno, pokazuje ključnim razlogom izostanka dijaloga. Komunikacija putem mobitela u komadu je svedena isključivo na monološka pražnjenja aktera i izvikivanja frustracija, u čemu ta tehnološka igračka postaje diskretan i počesto jedini psiholog otuđenoga čovjeka današnjice. Koliko je komunikaciji i dijalogu potreban živi kontakt, pokazuje činjenica da se dugogodišnji problemi, o kojima akteri uvijek iznova govore služeći se mobitelima, počinju lomiti tek u trenutku kad bomba u zračnoj luci spoji likove uživo. Uz komunikaciju i njezin izostanak, u prvom tematskom planu teksta Sergija Belbela, „najizvođenijega suvremenog katalonskog dramatičara“, nalazi se kaos u životima aktera. Njega je redatelj Krešimir Dolenčić paralelnim scenama i pretapanjima, bukom i vikom, pretočio u auditivni kaos, pokušavši „mobitelno monologiziranje“, koje na sceni ubrzo postaje monotono, dinamizirati u scenski dijalog. Rezultat je, nažalost, bio kontraproduktivan: monolog je zavladao kaosom, lišivši ga iznenađenja i pretvorivši ga u bučnu scensku monotoniju. Nju su, pak, lomili brojni nemotivirani i često nejasni obrati, poput zbrkane scene u kojoj Jan pušta majci monolog koji je Rose izgovorila ocu ili neobjašnjivog intimnog prijateljstva dviju scenskih opreka, Claudije i Sare. Oni nisu proizlazili iz radnje, već su iskakali pod alibijem terorističkoga napada, nakon kojega je, očigledno, sve moguće. Možda bi ti obrati bili scenski uvjerljiviji da su glumci od početka zauzeli odmak od likova, pomaknuvši cijelu priču prema groteski, ali dok se glumac i lik stapaju u jedno, mi se nismo uspjeli stopiti s dramaturškim iznenađenjima. Šteta, jer predstava donosi vrlo aktualnu poruku te sadrži nemalen broj vrlo zgodnih redateljskih rješenja, poput scene sudara ili efektnog videozida (video i glazbu potpisuje Willem Miličević) te funkcionalne primjene teatra sjena. U predstavi koja se temelji na monologu visoka intenziteta, najveći teret leži na glumcima, a same nositelji(ce) scenske radnje nisu uspjele izvući maksimum iz ponuđenoga, pretjerano se prepustivši buci ili zamornoj dosljednosti u građenju lika. Claudiju, histeričnu bogatašicu u čijoj životnoj površnosti jedinu dubinu čini obožavani sin, Ecija Ojdanić pretočila je u auditivnu ekspresiju, razbijajući buku neuvjerljivom uporabom „mobitelnoga metajezika“, da bi u drugom dijelu predstave nagomilane rečenične nizove završavala uhu napornim duljenjem završnih slogova. Nataša Dorčić „pretočno“ je i odveć dosljedno oblikovala ostavljenu, depresivnu i beskrajno brbljavu ženu Saru, pretočivši je u govor bez predaha. Iako joj ne možemo prigovoriti da nije uvjerljivo oblikovala lik Sare, moramo reći da je rezultat poprilično naporan za gledanje i, posebice, slušanje. Slabost dviju majki najbolje se vidjela u sceni u kojoj su neprijateljstvo i mržnju zamijenile intimnim prijateljstvom i zavođenjem. Taj prelet kroz odnose, kao metafora današnjih instant-prijateljstava, izvele su skokovito i iznenadno, bez glumačke suptilnosti i doziranosti. Nešto uvjerljiviji bili su Dado Ćosić i Iva Babić (u alternaciji s Amandom Prenkaj). Ćosić je mamina sinčića Jana oblikovao kao duhovita i šarmantna mrzitelja vlastite majke, kojoj se sveti zavođenjem. Svevši bujicu riječi i tonova na prihvatljivu količinu, stvorio je nekoliko vrlo zgodnih i duhovitih minijatura. Iva Babić bila je bolja u dijelovima u kojima su Rosini emocionalni lomovi utišani, dok je ponajbolji glumački trenutak predstave bila njihova zajednička scena. Za vizualni sloj predstave zaslužna je Irena Kraljić, koja je ogoljenošću scene pojačala efekt videozida, dok je kostimima elegantno podcrtala karaktere likova. Iako progovara o vrlo aktualnoj temi te nije bez šarma i dobrih dijelova, predstava Mobitelnije uspjela ni scenski ni glumački razigrati predložak, što bi je pretočilo u potencijalni kazališni hit.
ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2019, All rights reserved