HNK IVANA PL. ZAJCA: „LABUĐE JEZERO“
24.10.2017. 7:01:16h
Od remek-djela do "zlodjela"
Vrhunac baletne klasike, 'Labuđe jezero', postavljeno u HNK-u Ivana pl. Zajca pokazao je kako je kreativni potencijal koreografa Staše Zurovca sve manje originalan i zanimljiv, a sve više sklon recikliranju
Izvor: kritikaz.com
Autor: Marija Živković
"Labuđe jezero" / Promo - hnk-zajc.hr

Brojni medijski napisi o dugotrajnim problemima i nezadovoljstvu plesača riječkoga nacionalnoga kazališta, početkom su prošle sezone naposljetku rezultirali demisijom ravnatelja Baleta Balázsa Baranyaija, ali i posljedičnim repertoarnim i kadrovskim urušavanjem (planirane su predstave otkazane, a ionako ne baš brojan solistički kadar napustili su istaknuti prvaci Marta Kanazir i Bálint Rauscher, prešavši u zagrebački HNK).

Sezonu se pak od potpunog fijaska ipak pokušalo spasiti, i to ni manje ni više nego vrhuncem baletne klasike – Labuđim jezerom. Doduše, povjerenim koreografu i plesaču Staši Zurovcu (1973. – ), čime su klasična očekivanja odmah reducirana, a ona suvremena u startu su pak potpala pod teret velikih očekivanja uzrokovanih mnogobrojnim usporedivim inačicama, na čelu s najpoznatijom, i u svojoj genijalnosti teško ponovljivom, verzijom Matthewa Bournea iz 1995.

Već po otvaranju predstave, premijerno održane 12. svibnja, pokazalo se, nažalost, kako Zurovac s Bourneom ne dijeli ni izdaleka sličan kreativni potencijal (osim posuđenih Labudova i gdjekoje naslikane crte na čelu), a i vlastiti mu je sve manje originalan i zanimljiv, te sve više sklon recikliranju. Koreografija je, naime, bez obzira na tijek događaja i likove koji ih obilježavaju, dinamikom i načinom kretanja vrlo slična, te ispunjena Zurovčevima mnogo puta iskorištenim adutima: od pačjeg hoda, preko pretjerane gestikulacije i mimike, do pantomimskog jedenja i pijenja.

Ovo posljednje ujedno je i gotovo sve što u prvom činu na sceni komprimirani izvođači i mogu otplesati, jer Zurovac je park ispred dvorca u kojem Princ Siegfried slavi svoj 21. rođendan ispunio mnogobrojnim gostima i poslugom, koji jedni drugima jedva daju disati, a kamoli plesati. Ono pak što bi trebalo biti plesom, puno više podsjeća na satove predškolske ritmike ili početnih tečajeva suvremenog plesa, nego na plesne dionice profesionalaca. Dobrim dijelom i stoga što je koreograf upražnjena plesačka mjesta odlučio dodijeliti članovima Drame riječkoga HNK Ivana pl. Zajca te studentima Glume i medija s riječke Akademije primijenjenih umjetnosti, a čiji je maksimalan mogući domet u ovakvom opisu posla, dakako, imitiranje.

Oslanjajući se na libreto Vladimira Petroviča Begičeva i Vasilija Fedoroviča Geljcera, Zurovac, nadalje, ne ostavlja nikakvih (barem) dodirnih točaka s izvornom koreografijom Mariusa Ivanoviča Petipaa i Leva Ivanoviča Ivanova, osim Četiri mala labuda, no i tu se ova već nakon prvih koraka od stroge i općepoznate rasplinjuje u neartikuliranu Zurovčevu.

Ovakva generalno neambiciozna, nezahtjevna i u kontekstu profesionalnog napretka plesača posve beznačajna zadaća, postala je – s obzirom na mali broj solističkih dijelova – zadatak gotovo cijelog ansambla. Autor je tako praktički u isti koš strpao školovane plesače i one koji ih samo glume, a što je osobito šteta zbog vrlo vrijednih, talentiranih i neusporedivo iskoristivijih pojedinaca (Marte Voinee Čavrak, Danielea Romea, Svebora Zgurića i drugih), nego što implicira njihova posljednja scenska (ne)prilika.

Princa je u izvedbi Josepha Canea Zurovac učinio gotovo posve nevidljivim i nebitnim, dok izbor novopridošle Nike Lilek u ulozi Odette/Odile koreografski pak nije ničim opravdao. Lilek je bez sumnje plesačica čije su stvarne mogućnosti puno veće od ovdje iskazanih, ali i takve uz koje bi puno bolje pristajao sasvim drugačiji umjetnički okvir. U ovom se prezentirala tek kao izvođačica relativno slabe scenske snage, koja ničim nije pokazala – iako najmanje svojom krivnjom – zbog čega je u konkurenciji sa standardnim članovima ansambla dobila prednost izbora, s obzirom da se od ovih uspjela izdvojiti jedino masivnijom konstitucijom, a nikako i izvođački jednako teškom kategorijom.

S druge strane, glazba koja je nakon dugo vremena u riječkom Baletu izvedena uživo, pod ravnanjem Matije Fortune, zvučala je izvanredno (osim u rijetkima blagim zapinjanjima), no time je nažalost samo još više naglasila potpunu odcijepljenost od drugih scenskih segmenata, odnosno egzistenciju čija svrhovitost počinje – i silom prilika završava – u njoj sâmoj.

Kostimi Bjanke Adžić Ursulov također su jedna od najslabijih karika djela: kod Labudica i Labudova s predvidljivim tilom i dužinom do koljena, a kod ostatka ansambla u bijeloj, crnoj i crno-bijeloj boji, no bez dramaturški jasnih razloga, zbog čega samo pridonose općoj beživotnosti i monotoniji. U karakternim pak brojevima plesače u potpunosti zakriljuju široki, teški i do poda dugački modeli – primjereniji modnoj reviji nego plesnoj predstavi – pa se razabrati može jedino ples tkanina, koji od prepoznatljivosti nacionalnih plesova ostavlja tek simbole (lepezu u Španjolskom plesu i slično).

Svjetlo Denija Šesnića uglavnom je nepotrebno zagasito, dok je u drugom činu, koji se odvija na jezeru, neprimjereno oblikovano oštrim snopovima svjetlosti reflektora; ovi bi puno bolje pristajali proslavi rođendana u prvom činu, dok bi mat ozračje prvog čina prikladnije bilo za atmosferu na jezeru u drugom.

Scenografiju i projekcije Dalibor Laginja je, međutim, vrlo dobro prilagodio suvremenom plesnom djelu s klasičnim predznakom, osmislivši ih u nadahnutoj sprezi doslovnosti i simboličnosti.

No to, dakako, nije dovoljno da bi prikrilo nedostatak pravog nadahnuća glavnoga kreatora predstave, kao i pomanjkanje detaljno i suvislo razrađene koncepcije djela, a ne samo njegove refleksije – jasno elaborirane jedino na papiru: ''Bijeli i crni labud. Suprotnost ili odraz u ogledalu. Ovo djelo u svojoj srži bavi se vlastitim odrazom. Suprotnu ili drugu stranu povezujem s ljubavlju, odnosom, predanošću, sa životom i sa smrću. Potpuna predanost jest neka vrsta smrti, odnosno smrt onog neslobodnog i uvjetovanog u čovjeku ili ona koja otvara vrata bezuvjetnoj ljubavi.

Biti oslobođen znači prethodno biti pokoren. Već sama težnja da se ovlada drugim ili sobom u sebi nosi podijeljenost. Zato je važan dio cijelog koncepta predstave Ogledalo – Jezero.''

U predstavi, dakle, ogledala ne nedostaje; no čini se kako je tijekom njezinog nastajanja, jedno koje bi pružalo neiskrivljen artistički odraz, autoru ipak nedostajalo.   

ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2019, All rights reserved