15. FSK: "ŠTO AKO SU OTIŠLE U MOSKVU?"
2.10.2017. 1:43:08h
Daleko je Moskva, predaleko!
Predstava/film 'Što ako su otišle u Moskvu?', kojom je brazilska kazališna skupina Vertice otvorila 15. festival svjetskog kazališta, odlično funkcionira u kombinaciji filma i izvedbe što daje vrlo zanimljivu cjelinu
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Što ako su otišle u Moskvu?" / web.facebook.com/pg/FestivalSvjetskogKazalista

Ivica Buljan (nekadašnji kazališni kritičar, no već dugo kazališni redatelj) i Dubravka Vrgoč (nekadašnja kazališna kritičarka, no već prilično dugo uspješna voditeljica/intendantica zagrebačkih kazališta) od 2003. organiziraju i osmišljavaju program Festivala svjetskog kazališta kojim svake godine u prvoj polovici rujna intrigiraju (ne u smislu spletkariti već pobuđivati zanimanje!) ljubitelje kazališta. Ne samo da imamo prilike vidjeti zanimljive predstave, već se neprekidno susrećemo s važnim imenima iz kazališnog ozračja - redatelji o kojima smo čitali ili njihove predstave gledali u europskim gradovima, postaju na dan ili dva sastavnicom zagrebačkog kazališnog života.

Ovogodišnji program (15-og) Festivala svjetskog kazališta počela je brazilska Kazališna skupina Vertice (Cia Vertice de Teatro, Rio de Janeiro) s predstavom „Što ako su otišle u Moskvu“ ("E se elas fossem para Moscou?") u režiji Christiane Jatahy. Odlika predstava ove skupine (i redateljice) su istraživanje rubnog (u pronalaženju novih pristupa i perspektiva), povezivanje stvarnosti (glumac tu i sada) i fikcije, interakcija s publikom ili korištenje hibridnog jezika (povezivanja predstave i filmskog praćenja predstave) što ima za posljedicu prilično dugo trajanje predstava (u našem slučaju zajedno sa stankom oko četiri sata).

Čim se u naslovu spomene Moskva, a u podjeli tri ženska lika, odmah slutimo da se radi o adaptaciji ili inspiraciji vezanoj uz čuvenu dramu „Tri sestreAntona Pavloviča Čehova. Doduše, naslov pomalo zbunjuje jer pretpostavljamo da su sestre otišle u Moskvu i tamo se, možda, razočarale, ali ne - Olga (Isabela Teixeira), Irina (Julia Bernat) i Maša (Stella Rabello) ipak ostaju gdje su bile i „jamraju“... Uz readteljicu Jatahy u adaptaciji i scenariju sudjelovale su  sve tri glumice i snimatelj Paulo Camacho, scenograf je Marcelo Lipiani, kostimografi Antonio Medeiros i Tatiana Rodrigues, a skladatelj Domenico Lancelloti (svira se na pozornici).

Posebnost predstave jest usporedno odvijanje kazališne izvedbe i filmske projekcije: publika na pozornici zajedno s glumcima sudjeluje u „živoj“ predstavi, čineći sastavnicu Irinine rođendanske proslave, pijući i jedući s glumcima, dok publika u gledalištu Hrvatskog narodnog kazališta prati prijenos tog događanja (uz uklapanje starijih snimki, odnosno snimki iz drugih prostorija).

Budući da je problem nezadovoljstva vlastitim životom i težnja promjeni, mada  bez istinskog anagažmana, bezvremenska pojava (negdje i nekada  podjednako kao ovdje i sada), prihvatljiv je razgovor na mobitel, spominjanje suvremenog ruskog ženskog punk sastava Pussy Riot, miješanje portugalskog (temeljnog jezika predstave, naravno) i engleskog jezika (poznato, zar ne?), samoranjavanje kao rasterećenje od nezadovoljstva, razmišljanje o Moskvi kao odredištu usporedno s odlaskom nekamo drugamo (Tokio, London). Akvarij u koji redom uranjaju sestre neobično je upečatljiv scenski rekvizit, mada o njegovoj funkciji možemo raspravljati - povratak u zaštićenu zonu ili težnja uništenju?! Iako se tekst razlikuje od Čehovljevog, prepoznajemo ne samo scene već i dijaloge, pa tako i odnose između sestra i njihovih partnera (koji su više katalizatori, a manje sudionici). Jer tjeskoba sestara nije u mjestu u kojem žive, već u njima samima...

Nakon dulje stanke (šalila sam se da glumicama treba vremena da se „oporave“ od rođendanske proslave, jer po svemu sudeći, konzumirano vino nije bilo sok), gledatelji zamjenjuju mjesta, pa sam ja, nakon odgledane predstave, pratila film (redosljed gledanja nije važan, ali svatko s kim sam razgovarala, bio je zadovoljniji s drugim dijelom, bez obzira je li to bio film ili predstava; kao da je prvo gledanje bilo pregled situacije, a drugo proučavanje detalja).

Budući da film nije puki prijenos predstave, već se koriste blagodati novog medija (snimanje izvan pozornice, montiranje starih snimki u recentno snimljeni materijal, zamagljivanje, fokusiranje  ili fragmentiranje) dobiva se nova  perspektiva: primjerice, dok smo u predstavi pratili slaganje scene i spolni odnos, na filmu je to bilo u naznakama. Također je bio jasniji taj ljubavni odnos, jer su na sceni šaputali u sjeni nekog drveta, a sada smo ih mogli  bolje uočiti (Maša i Veršinjin). Budući da je središte predstave tjeskoba triju  sestara i njihove čežnje, izbačeni su likovi brata Andreja i njegove despotske supruge Nataše, što zahvaljujući intenzitetu glume i dinamici zbivanja, praktički nismo ni zamjetili (naravno da znamo da je manji broj likova nego u originalnom dramskom predlošku, ali ionako nas zanimaju sestre).

Predstava/film „Što ako su otišle u Moskvu? odlično funkcionira upravo u danoj kombinaciji jer gledanje ova dva medijska jezika daje cjelinu.  Ne bih isključila mogućnosti da su se mnogi gledatelji, poput naših anti-junakinja, pri izlasku iz kazališta i sami zapitali: „Kako da se promijenimo? Doista, kako da se promijenimo?“

ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2017, All rights reserved