HNK ZAGREB: "BALETNI GALA KONCERT"
25.9.2017. 13:24:58h
Europski baletni vrhunci
'Baletni gala koncert' zvijezda sanktpeterburškog baleta u HNK-u bio je istinska dodana vrijednost na kraju sezone, no možda ipak ne onakva kakva se očekivala te bi za sljedeću sličnu priliku intendantica Vrgoč možda trebala inzistirati da se sanktpeterburško gostovanje ostvari s cjelovečernjim baletom
Izvor: kritikaz.com
Autor: Marija Živković
"Bez riječi" / hnk.hr

Spektakularni završetak sezone Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu obilježilo je 5. i 6. lipnja gostovanje crème de la crème baleta, opere i mjuzikla triju najvećih kazališta iz Sankt Peterburga, kao čin produbljenja prijateljskih veza između ovih dvaju gradova. Prvi korak na tom putu napravljen je još u listopadu prošle godine, kada je u sklopu Kulturnog programa grada Sankt Peterburga održan Baletni gala koncert u središnjem nacionalnom teatru, nakon čega se zagrebački Balet sanktpeterburškoj publici predstavio s Anom Karenjinom – i to zahvaljujući ponajprije intendantici Dubravki Vrgoč, koja je otpočetka inzistirala na recipročnosti. Ovog puta ruski je program osim baletnih, bio sastavljen i od atraktivnih dijelova iz poznatih opera i mjuzikala, iza kojih je kao umjetnički ravnatelj svečanosti stajao Andrian Fadejev, inače zaslužni umjetnik Rusije i čuveni plesač.

Baletni dio Gala koncerta, koji se u dvije večeri ponešto razlikovao, činili su prvaci te prvi i drugi solisti Marijinskog teatra, Mihajlovskog teatra i Sanktpeterburškoga državnoga akademskoga baletnog teatra Jakobson.

Jelena Černova i Stjepan Demin, prvaci ovoga posljednjeg, nastupili su samo prve večeri, izvevši Bečki valcer na glazbu Johanna Straussa, a prema koreografskoj zamisli Leonida Jakobsona. Jakobsonov vrlo bogat, živopisan i maštovit vokabular oba su interpreta dodatno oplemenila vlastitim izražajnim osobnostima, razigranošću, vedrinom i šarmom, a u tehničkim segmentima također besprijekornom čistoćom i sigurnošću.


Jekaterina Osmolkina u "Talismanu" koji gledatelji u HNK-u ovaj put nisu imali prillike vidjeti

Jekaterina Osmolkina i Aleksandr Sergejev, prvi solisti Marijinskog teatra, izveli su pas de deux iz inače rijetko izvođenog baleta Leptir, na glazbu Jacquesa Offenbacha i koreografiju Marie Taglioni, te pas de deux iz baleta Pepeljuga, za kojega je glazbu napisao Sergej Sergejevič Prokofjev, a koreografiju osmislio Aleksej Osipovič Ratmanskij.

Osmolkina je rijetko tankoćutna, ljupka i zanesena balerina, što je čini idealnim izborom za obje role. U prvoj je izrazito mekanim i prozračnim (tek mjestimice uglatim, odnosno u trećoj poziciji nepreciznim) kretnjama ruku, te istovremeno brzim i preciznim radom nogu, izvanredno dočarala ljepotu, eteričnost i neuhvatljivost ovog bića, dok je kao Pepeljuga – zahvaljujući istim kvalitetama – uspjela uvjerljivo utjeloviti zaljubljenu, gorljivu i čistu Ljubav.

U Sergejevu je imala izvrsnog partnera: sposobnog i stabilnog u podrškama, sigurnog u pirouetteima, nečujnog u doskocima, te općenito vrlo prirodnog i elegantnog u načinu kretanja.

Alla Bočarova i Andrej Sorokin, prvaci Sanktpeterburškoga državnoga akademskoga baletnog teatra Jakobson, izveli su pas de deux iz baleta Don Quijote, na glazbenu podlogu Ludwiga Minkusa i koreografsku Mariusa Ivanoviča Petipaa, te sedmi valcer iz baleta Chopiniana, na glazbu Frédérica Chopina i koreografiju Mihaila Mihailoviča Fokina.

Impresivan dojam ostavili su u oba. U prvom djelu izuzetno raspoložena Bočarova oduševila je tehničkom virtuoznošću – eksplozivnim fouettéima, sigurnim balansima i visokim skokovima – baš kao i ležernom zavodljivošću, neusiljenim šarmom te iskrenim kontaktom kako s partnerom, tako i s publikom. U drugom je pak zadivila nevjerojatnom transformacijom u vilinski lik, iznijevši ga svima potrebnim lirskim komponentama: mekanim rukama, lijepim pozama, iskrenim zanosom, uvjerljivom melankolijom i generalnom eteričnošću.

Sorokin joj je u oba komada u tehničkim segmentima bio vrlo pouzdan partner, a u samostalnim dionicama također podjednako siguran i upečatljiv. Određene zamjerke mogu se uputiti jedino nedovoljno ispruženim stopalima u skokovima prilikom varijacija u Don Quijoteu, kao i suviše rezerviranom držanju prema partnerici u ovoj točki.


Alla Bočarova i Andrej Sorokin u "Trnoružici" koju su izveli u sklopu ranijeg gostovanja

Jelena Jevsejeva i Aleksandr Sergejev, prvi solisti Marijinskog teatra, izveli su Rastanak, na glazbeni broj Johna Powella Ubojičin tango i koreografiju Jurija Smekalova. Vrlo atraktivna, scenična i muskulozna Jevsejeva u ovoj se izuzetno zahtjevnoj koreografiji istaknula rijetko viđenim temperamentom, strastvenošću (doduše, prve večeri pomalo namještenom) i tjelesnom svemogućnošću, za što je u Sergejevu imala više nego pouzdan i podjednako karizmatičan oslonac.

Druge je večeri, povrh ove točke, Jevsejeva nastupila i u isječku iz baleta Carmen Suita, prema glazbi Rodiona Konstantinoviča Ščedrina i Georgesa Bizeta te koreografiji Alberta Alonsa. Ponovo je osvojila izrazitom osobnošću, stilom i tehnikom, kao stvorenima za ovaj komad, dok joj je novi partner Jurij Smekalov, inače drugi solist Marijinskog teatra, bio pouzdana, ali ne i odviše dojmljiva pratnja – tehnički korektna, no ekspresivno nedorasla.

Anželina Voroncova i Ivan Zajcev, prvaci Mihajlovskog teatra, izveli su djelo Bez riječi, koje je na glazbu Franza Schuberta vrlo imaginativno koreografirao Nacho Duato, a u kojem su oboje briljirali suptilnom, proživljenom i osjećajnom igrom, bivajući u svakom trenutku u apsolutnom dosluhu s glazbom, karakterom djela i jedno s drugim.

Istom je paru pripala i čast da nastupom u pas de deuxu iz baleta Plamen Pariza, prema glazbi Borisa Vladimiroviča Asafjeva i koreografskim postavkama Vasilija Ivanoviča Vajnonena, zatvori prvu večer. No ovom se zadatku ipak nisu pokazali dorasli kao prethodnome. Iako su se na sceni nizali uredno izvedeni ballonnées, dégagés, pirouettes, grand jetés, tours en l'air... i iako su ovu vrlo tešku koreografiju izveli uz tek minimalne zamjerke (poput blage nezgrapnosti u prijelazima s jednog elementa na drugi kod muškog dijela dueta), izveli su je također i bez virtuoznosti, karizmatičnosti i scenske magije, a koje su neizostavne želi li se ovim komadom uistinu rasplamsati gledalište.

Druge je večeri ova čast pripala Mariji Širinkini, drugoj solistici Marijinskog teatra i Vladimiru Škljarovu, prvaku istoga kazališta (oboje su prvaci i Bavarskog Baleta). Izvevši najprije Adagio iz baleta Spartak, na glazbu Arama Hačaturjana i prema koreografskom predlošku Jurija Nikolajeviča Grigoroviča, oduševili su liričnošću, prodisanošću i maksimalnom spretnošću, iskazanoj u svakoj od mnogobrojnih zahtjevnih podrški, karakterističnima za ovaj duet.


Marija Širinkina i Vladimir Škljarov u "Le Corsaire"

No u drugom komadu, pas de deuxu iz baleta Gusar, za kojega je glazbu napisao Riccardo Drigo, a koreografiju osmislio Marius Ivanovič Petipa, razlika je na njihovoj hijerarhijskoj ljestvici već bila uočljivija. Širinkina je ulogu Medore otplesala prilično neupečatljivo, iako tehnički korektno (izuzme li se nesigurnost i ispadanje iz tempa u najzahtjevnijem dijelu – seriji fouettéa).

Škljarov se, međutim, svojom izvedbom potvrdio kao najveća zvijezda ovoga gostovanja. Ovu inače vrlo često izvođenu točku uspio je snažnom, a opet nimalo razmetljivom osobnošću, učiniti posve svojom, gradirajući izvedbu od općenite scenske prirodnosti i samouvjerenosti, preko šarma i glumačke ekspresivnosti, do posvemašnje tehničke dominacije, koja je kulminirala u skokovima na granici mogućeg (pritom sasvim ležerno izvedenih).

Generalno uzevši, predstavljeni program i plesači bili su istinska dodana vrijednost na kraju sezone, no možda ipak ne onakva kakva se očekivala. Većina je ovih izvođača gostovala i prošli put, kao što su i oba puta najveće zvijezde Marijinskog i Mihajlovskog teatra – izuzev Škljarova – izostale (Alina Somova, Ekaterina Borčenko, Ivan Vasiljev…). Dojmu već viđenog doprinijele su i tri reprizirane plesne točke (Bez riječi te pas de deuxi iz Don Quijotea i Gusara), a pribroji li se ovome i popriličan broj neprodanih (dakako, preskupih) ulaznica, evidentno je kako je ovakav model gostovanja iscrpio svoj potencijal.

Stoga bi za sljedeću sličnu priliku intendantica Vrgoč možda trebala inzistirati na još jednoj recipročnosti: da se poput zagrebačkoga, i sanktpeterburško gostovanje ostvari s cjelovečernjim baletom – vrhunskim djelom (a po mogućnosti i podjelom).

ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2017, All rights reserved