Na nogama čvrste cipele, na glavi baterijska žarulja, u rukama štap, u džepu hladno oružje i – pravac Močvara. Šalim se, naravno, osim ovog zadnjeg: zaista sam otišla u poznati zagrebački klub Močvaru (4. 9. 2017.), jer je tamo u ciklusu KUM (Kazalište u Močvari) u suradnji s mostarskim kulturnim institucijama Malim teatrom i Hrvatskim domom Kosača predstavljena monodrama „Smeće“ glumca Ive Krešića u režiji Marija Kovača.
Temeljena na istinitom događaju (odavno već znamo da nikakava mašta ne može nadmašiti stvarnost) vezanom uz ostavljanje smeća pred tuđim vratima i netrpeljivostima koje zbog toga nastaju (od ružnih riječi do šamara, od uključivanja prijatelja i rodbine u tuču do međudržavnog sukoba), Krešić priča priču „normalnog muškarca“ koji reagira na nepravdu. Iako inzistira na svojoj toleranciji, brzo shvaćamo da se radi o gotovo granično netrpeljivoj osobi, kojoj svi smetaju i koja u svemu i svima vidi nešto nastrano. Njegovi umišljaji vode ga u novu stvarnost gdje prestaje razlikovati činjenice od vlastitih konstrukcija događaja. A onda kupuje pištolj...
Ivo Krešić (1979.) poznat je po svojim solističkim nastupima, nerijetko postavljenim kao gorke komedije. U monodrami „Smeće“ njegov je (odličan) partner pas Flija, koji ga tako gleda da boljeg partnera ne bi mogao zamisliti: zajedno jedu jeftinu salamu, Flija trpi scensko (ali nježno) milovanje, pomno prati sve pokrete i ne pokazuje nikakvu nervozu. A naš junak „snima“ svoja razmišljanja, hoda uokolo, posprema svoju prilično neurednu sobu (scena i kostimi Davor Prah), pere se (vrlo naturalistička scena!) i priča svoje nevjerojatne priče. Tekst je, za moj ukus, malo predug i pojedine se tvrdnje prečesto ponavljaju pa se time odgađa poanta. S druge strane mora se priznati veliki entuzijazam i jaka glumačka energija pa ova nepotrebna duljina teksta postaje podnošljiva.
Ukratko, Močvaro, očekuj me!