Rečenica „Kraj kolovoza, a opet solo“ djeluje kao tužaljka za propuštenim ljetnim ljubavnim avanturama, ali u našem slučaju taj slogan označava 9. festival suvremenog plesa u Zadru: od 30. 8. do 1. 9. 2017. (dakle, kraj kolovoza) u Kazalištu lutaka Zadar trajao je Monoplay – festival plesnih solističkih nastupa (sola).
Kako nam je rekla plesna veteranka Sanja Petrovski (uz Petru Hrašćanec umjetnička ravnateljica Festivala), počelo je pomalo usput: zahvaljujući njegovanju suvremenog plesa (osnovnoškolsko plesno obrazovanje postoji već četrdeset godina, a srednjoškolsko pet kao odjel pri Muzičkoj školi) u Zadru su stasali pojedinci željni daljnjeg obrazovanja, pa se 2009. organizirala večer sola kao podrška Mateji Bilosnić za njezin upis u Salzburgu. Kako se ta večer pokazala vrlo uspješna, ali i nedovoljna za sve one željne nastupa i razmjene iskustava, festival autorskog solističkog suvremenog plesa postao je trodnevni i tradicionalan.
Na otvorenju 9. Monoplaya nastupili su polaznici radionice Davida Hernandeza „Solo suites“ i njihov nastup pokazao je raznolikost i maštovitost, ali prije svega veliki entuzijazam. Budući da je Odsjek plesa pri zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti još prilično „mlad“, svoju su priliku dobili studenti, koji su izvodili vlastite koreografije, birajući mjesto unutar zgrade Kazališta lutaka. U predvorju zaplesala je Viktorija Bubalo („Točkice“), u Maloj dvorani Ema Crnić („Jendvatričetiripet“), hodnik u međukatu sa svojom crvenom ljepljivom trakom zauzela je Ana Javoran ("Bleakness“), na najvišoj razini Ariana Prpić otplesala je na Waitsovu pjesmu „Clap hands“, dok je završnica pripala duhovitoj koreografiji Šimuna Stankova („Simple sample“) na otvorenoj terasi.
Solo nastup Davida Hernadeza pod nazivom „Metoda sjećanja“ povezuje ples i govor s naznakama „strukture i improvizacije“. Prema njegovim riječima „solo nikada nije gotov“, „mišići posjeduju vlastito sjećanje“ i svojim nastupom nastoji „komunicirati svoje osjećaje“. Posebno je upečatljiv sam početak Hernandezovog sola: direktno osvjetjavanje dijelova tijela (glava-trup-noge), dok se kasnija izvedba pomalo rasplinjuje.
Drugu večer 9. Monoplaya karakteriziraju dvije izvrsne predstave: „Solo za Leu“ koreografkinje Isabelle Schad na glazbu Damira Šimunovića i u izvedbi Lee Moro i „Ad libitum“ koreografa i plesača Alessandra Sollime. Usredotočena na sebe, naglašeno prisutna golim tijelom i odsutna zbog prikrivanja lica (kosom), Lea Moro oštrim preciznim pokretima u početku i gotovo maznim kretnjama kasnije, gospodari prostorom na pomalo mističan način. Zvukovi koji je prate nalikuju šumovima iz prirode, koristeći, kako je napomenuo skladatelj „iskustvo elemenata“.
Sollima svojim kratkim solom (20 minuta) temeljenom na improvizaciji i izuzetno profinjenim pokretima nudi obilje mogućih puteva i kako je i sam potvrdio, “nešto ga povede i pokušava shvatiti što se zbiva“. Bez obzira kamo ga vodi njegovo plesno istraživanje, ono što nam je predočio bilo je vrlo nadahnuto i najkraće rečeno – lijepo.
Zadnjeg dana Monoplay-a predstavljeni su radovi zadarske plesne scene i „Solo 2016.“ Milana Tomašika, ali to je već bilo bez mene. Valja napomenuti da je svaka plesna večer završavala razgovorima o predstavama pod paskom Maje Đurinović i Ive Nerine Sibila, te da je zadivljujući broj gledatelja prisustvovalo tim razgovorima.